Program 63. međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku (24.6.-8.7.2023.) podijelila bih na lipanjski i srpanjski tjedan, pri čemu sam pohodila prvi jer su svake večeri (osim prve) igrale dvije kazališne predstave (u HNK u 19.00 i na Ljetnoj pozornici u 21.00) dok se kasnije smanjio broj kazališnih izvedbi na račun drugih umjetnički programi.
Predstave bih razvrstala po kategorijama kao glumačke i lutkarske, domaće i inozemne, namijenjene jako maloj i malo većoj djeci (roditelji, posve pogrešno, ne mare za oznaku o donjoj dobnoj granici pa je iznošenje uplakane publike bio dio „folklora“) i napokon na dobre i ne baš dobre.
Predstava koja me je doista očarala došla je iz španjolskog grada Vitoria – Gasteiz (pokrajina Alava u Baskiji) pod naslovom „Čokolada“ (Xocolat) u izvedbi Teatro Paraiso i režiji Ramona Molinsa (HNK, 28.6.) za dob od 2+. Cijevi, ventili i ekrani napučili su kazališnu pozornicu nudeći ugođaj tvorničkog prostora (scena i kostimi Elisa Sanz, Teatro Paraiso) u kojem precizno (dapače bez greške) mlada radnica proizvodi table čokolade i nakon što ih zamota u „srebrni“ papir i preda stroju na vaganje, dobiva pohvalu (od stroja) za dobro obavljen posao (iako kratak, sav je izgovoreni tekst bio na hrvatskom što je presudno kada publiku čine spodobe niže od metra): ona je precizna, dobro organizirana ali sudeći po izrazu lica, ne naročiti sretna.
U taj „uređeni“ svijet (koji sve više postaje frenetičan) jednog dana (kao ispomoć) dolazi starija, pomalo šlampava gospođa kojoj predmeti ispadaju iz ruku, koja ne uspijeva napraviti čokoladu zadane veličine i na koju se ljute i kolegica i stroj (možda bi točnije bilo reći: dva stroja?!).
Iako je svjesna svoje „nesavršenosti“, nova radnica se „ovlaš“ trudi udovoljiti standardima pa je „besprijekorna“ radnica odlučuje otjerati (predstava je s malo riječi no vrlo je rječita).
„Zaigrana“ gospođa, međutim, uočava da je staniol za zamatanje čokolade vrlo zgodan materijal za izradu raznih odjevnih predmeta, pa nakon što sebe uresi, isto odlučuje sa svojom mrgodnom kolegicom – i to joj uspijeva. Koliko god stroj „korio“ njihove akcije („To ne“) one počinju uživati u zajedničkom radu i napokon saznaju kakav je okus čokolade.
Do „lakata uronjene u čokoladu“, one odjednom premazuju bijele ekrane čokoladom i na toj površini počinju crtati vesele motive ( krasan primjer entropije odnosno težnje sustava da spontano pređe u stanje veće neuređenosti ili ukratko, nered nastaje „sam od sebe“ dok za red valja uložiti energiju; samo pogledajte prostor u kojem živite!).
Rosa A. Garcia i Maitane Goni vrlo polako i uz puno duhovitih detalja preobražavaju „sterilnu“ tvornicu čokolade u svijet čokoladne „dominacije“ čija je svrha radost i užitak a ne strah zbog slučajne pogreške.
Doista je prekrasno gledati kako se uredna i dosadna radnica preobražava u zaigranu djevojčicu samo zato jer je netko imao dovoljno srca i vremena da joj pokaže drugačiji pristup (zadovoljan stroj potvrđuje „Vrlo dobro“).
Glumice izuzetno zabavno i ljupko oblikuju svoje likove pri čemu ne pretjeruju ni u čemu (čak ni kada se zamrljaju čokoladom).
U njihovim postupcima prepoznajem (vjerujem da nisam jedina) neke „cirkuske“ elemente (iskustvo gledanja predstava Triko cirkus teatra i sličnih grupa) koji gegovima (uspostava balansa između dramske radnje i tjelesne akcije) šalju poruku o potrebi da se određeni stupanj zaigranosti aplicira u sferu rada.
Glumom, ali i spremnošću da se „uprljaju“ čokoladom doprinijele su izuzetnoj atmosferi izvedbe i pokazale da su izvrsne predstave (ideja i izvedba) bliske svima bez obzira na godine.
Naznaka 2+ bila je nama (dakle, onima s jako puno plusova) samo izlika da se usudimo kreveljiti, ponuditi nos kako bi nam ga premazali čokoladom i sami sebi priznali da nismo baš takvi „mrgudi“ kakvim se pokušavamo prikazati.
Fotografije: MDF Šibenik
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
