Zanimanje kazališnih sladokusaca uvijek pobuđuju izvedbe slabije poznatih tekstova znanog autora pa je zato odličan repertoarni potez Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka postavljanje drame „Udovice“ poljskog dramatičara Slawomira Mrožeka u režiji Jasmina Novljakovića (6.2.2021.).
Kako bi opisao novi tip kazališne estetike nastale nakon Drugog svjetskog rata, Martin Esslin (1918.-2002.) je skovao izraz „kazalište apsurda“, pa je petorici glavnih predstavnika (Beckett, Ionesco, Adamov, Genet, Pinter), dodao još nekoliko imena, među kojima i poljskog dramatičara Slawomira Mrožeka (1930.-2013.).
Mrožek sebe nikada nije smatrao predstavnikom spomenutog pravca, mada se u njegovim dramama mogu naći elementi kazališta apsurda (uz prethodnike Witkiewicza i Gombrowicza, koje Esslin smatra pretečama kazališta apsurda).
Prva izvedba Beckettovog komada „Očekujući Godota“ 1957. u Varšavi pružila je poljskim dramatičarima uvid u novi način (političkog) pisanja temeljenog na groteski i alegoriji s metaforičnim značenjem (navedeno prema diplomskom radu Ive Čelan „Teatar apsurda u Poljskoj i Mađarskoj“, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2014.).
Već rano Mrožekovo dramsko djelo „Policija“ (1958.) doista prikazuje apsurdnu situaciju (lat. absurdus – besmislen): policija je postala nepotrebna, a time i besposlena, jer su svi građani lojalni vlasti….
Mrožek osnovnu razliku (prema radu I.Č.) između takozvane poljske škole apsurda i originala prepoznaje u činjenici da su:
„…oni bili izuzetno umorni od života (…).
A mi smo bili gladni života. Za nas nije apsurdan bio život, apsurdan je bio sustav.“
„Gladan života“, Mrožek 1963. emigrira u Italiju, od 1968. živi u Francuskoj, a nakon 1989. odlazi u Meksiko. U Poljsku se vraća 1996., ali nezadovoljan, ponovo seli u Francusku gdje u Nici umire.
Usprkos malobrojnih ukoričenih prijevoda, Mrožekove drame su često postavljane na jugoslavenskim odnosno hrvatskim pozornicama i to relativno brzo nakon praizvedbe.
Kazališni redatelj, glumac, prevoditelj (s poljskog) i predavač na kolegiju Glume pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Jasmin Novljaković (1963.) odlučio se uprizoriti „metafizičku dramu o suštini smrti“ pod nazivom „Udovice“ (1992.) u prijevodu Pere Mioča, crnohumornu komediju u kojoj se nedvojbeno pojavljuju elementi kazališta apsurda.
Kritičar Jarzy Jarzebski (iz rada I.Č.) piše da se u „Udovicama“ spaja „autobiografski Mrožek s geometrijskim Mrožekom“, misleći očito na usporednost autorovog osobnog iskustva i stilskih odlika same drame.
Mrožek je tada živio u Meksiku gdje je nakon teške kardiološke operacije morao izdržati dugotrajan oporavak. Budući da se smrt u Meksiku doživljava kao sastavnica života i jedna od najvažnijih manifestacija je radosno slavlje u čast pokojnika (31.10.-2.11.), Mrožek se zatekao na raskrsnici između osjećaja osobne životne ugroženosti i drugačijeg poimanja smrti.
Drama o dvije udovice čiji su muževi, čini se slučajno, istovremeno umrli, temelji se na višestrukoj simetriji: sjedeći za kavanskim stolovima i pijuckajući, one čavrljaju o svojim preminulim muževima pri čemu koriste iste fraze i ponavljaju iste pokrete, oponašajući jedna drugu.
Situacija se vremenom od uzvišene i tužne preobraća u smiješnu, čak luckastu, dok Konobar poput „višeg bića“ sve prati i nadgleda.
Međutim kada Konobar nehotice zamjeni poruke, udovice iz potpisa (Tristan i Romeo!) shvate da je svaka od njih bila u vezi s mužem one druge. Nakon što su se propisno onesvijestile, konobar ih osvješćuje i odvlači na suprotne stolove od onih za kojima su do tada sjedile, jer je njihove narudžbe (torta sa i torta bez šlaga) opet zamijenio.
Udovice nastavljaju razgovor na dotadašnji način, svaka rečenica nalik je onoj prethodnoj s malom promjenom kako bi pripremila put sljedećoj…
Rečenice se pravilno, pomalo monotono nižu, ali naše protagonistice, Matea Grabić Ćaćić kao Udovica Prva i Ivana Soldo Čabraja kao Udovica Druga, na vrlo duhovit i šarmantan način održavaju napetost razgovora o važnosti ničega.
Kada shvate da su njihovi supruzi stradali u dvoboju, ali da se nisu sukobili zbog njih dvije, zaključuju da postoji neka – treća.
Kao dokaz, ulazi stasita žena prekrivena velom i sjeda za središnji stol koji je smješten na simetrali između njihovih stolova. Ljute i osvetoljubive, one prilaze Udovici Trećoj (Ivana Gudelj Tešija) i kada podignu veo, otkriju lice Smrti (šarenu masku prema meksičkim običajima).
Odlaze zgrožene ukusom „svojih muškaraca“ („Udovica Prva: Čudni su ti muškarci / Udovica Druga: Da, čudni. Nikada ne možeš znati što im se sviđa./ Udovica Prva: Ali, zaljubiti se u nešto ovakvo…“). Pri tome Udovica Treća niti govori niti se kreće – samo postoji.
Nakon promjene svjetla (Tomislav Kobia) u scenografski istom (Novljaković) prostoru, zatičemo dvojicu muškaraca – prilično rabijatnog Gospodina Prvog (Antonio Jakupčević) i delikatnog Gospodina Drugog (Aljoša Čepl) koji odjećom (Jasminka Petek Krapljan), pokretima (J. Petek Krapljan) i govorom odlično utjelovljuju dvojicu različitih tipova.
Međutim, i oni funkcioniraju po simetričnom obrascu, ne tako očito kao ženska inačica, ali ipak vidljivo. Iako u prvi mah nije jasna poveznica između „ženskog“ i „muškog“ dijela drame, ubrzo se otkriva da su njih dvojica muževi (prije samog dvoboja, dakako).
Za razliku od njihovih družica, oni su s Udovicom Trećom oduševljeni i rado se s njom druže (plešu) što po njih kobno završava. Iako nije dvoboj izravni uzrok njihovih smrti, scena probadanja mačem izvedena na starinski način je naglašeno komična.
Logična je razlika u koloritu kostima i rasvjete između dva dijelu: prvi dio je svjetliji budući da udovice odbijaju „suradnju“ sa Smrću i ostaju žive (za sada), dok muškarci zavedeni zamamnom Smrću u konačnici umiru.
Osim čudnih priča (tri priče iz ZOO), stalnog ponavljanja i besmislenih tvrdnji, odlika drame „Udovice“ je simetrija na svim razinama, dakle u dvojnosti udovica odnosno gospode, ali i preostala dva lika.
Konobar u sjajnoj interpretaciji Miroslava Čabraje (nadam se da neće skrenuti u pretjerivanje) je posrednik između Udovice Treće i pojedinih likova, njezin povjerenik i poslušnik, osoba koja sluti ishod, ali ga ne može promijeniti.
Njegov odnos sa Smrću tvori par, ali jednako tako njegovo izravno obraćanje publici formira par.
Dok udovice i gospoda tvore horizontalne poveznice (eventualno trokute sa Smrću ili Konobarom), Konobar komunicira po dubini: naprijed s publikom, otraga sa Smrću (nije li on slučajno spojnica između publike i Udovice Treće?).
Naime, satni mehanizam je neumoran.
Jasmin Novljaković, zahvaljujući iskustvu stečenom u sklopu alternativnog i avangardnog kazališnog izraza (Kazalište DASKA) i dobrom poznavanju poljskog kazališta, upravo je idealan redatelj za uprizorenje Mrožekovih kalambura kojima „Udovice“ obiluju.
Poštujući dramsku riječ – onu namijenjenu izgovoru kao i didaskalije – Novljaković pušta zbivanjima da se razviju, bez ubrzavanja ili kočenja. Budući da je poznat kako „zna raditi s glumcima“, uspio je od svakog od njih dobiti što je zamislio. Posljedica svega nabrojenog je smirena, čudna, pametna, šašava, uravnotežena i otkačena, ukratko, punokrvna predstava.
Fotografije: Kristijan Cimer
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
