Središnji slovenski kazališni festival, Festival Borštnikovo srečanje (Borštnikov susret) počeo je 1966. u Mariboru kao Tjedan slovenskih kazališta ali se već od 1970. naziva prema prvom slovenskom profesionalnom glumcu i redatelju Ignaciju (Ignjatu) Borštniku (1858.-1919.) koji je bio izuzetno važan i za hrvatsko glumište jer je u sezoni 1894./1895., na poziv intendanta Stjepana Miletića, došao u HNK u Zagrebu i tu ostao do 1918. odigravši 268 uloga.
Selektor predstava za natjecateljski program 59. Festivala Borštnikovo srečanje ( od 3. do 16. 6. 2024.) Blaž Lukan je, prema vlastitim riječima, pogledao približno 100 uprizorenja i odabrao 12 , a prva je na programu bila predstava „Spolni odgoj II“ grupe autorica u režiji Tjaše Črnigoj i produkciji Nove pošte (Maska Ljubljana, Slovensko mladinsko gledališče) i Mesto žensk (SNG, 8.6.).
Sklonost slovenskih redatelja višesatnim predstavama kod gledatelja više ne izaziva (očekivanu ) bojazan, budući da se u izvedbama kombiniraju „mirni i nemirni“ elementi (malo se sjedi, malo se hoda, malo se jede i pije) no to je samo vanjska manifestacija jer za takve postupke redatelji imaju „opipljivo“ opravdanje: priče su interesantne, glumci odlični, situacije nove (mora se paziti kuda se hoda i „vrebati“ dobru poziciju u gledalištu).
Predstava „Spolni odgoj II“ traje gotovo šest sati i sastoji se od pet predavanja-performansa (nastalih u sezoni 2022./2023.) o, lapidarno rečeno, „seksualnom užitku žena“; iako se svaki dio može izvesti neovisno o ostalima, draž leži upravo u nizanju različitih pristupa i sagledavanju jedne, još uvijek, tabuizirane teme.
Neustrašena najavom trajanja i oboružana dobrim iskustvom (zahvaljujući dokumentarnoj predstavi „Bakice“ Tjaše Črnigoj i riječkog Kolektiva „Igralke“) prepustila sam se istrazi o ženskom pravu na „seksualni užitak kao temeljnom pravu u okviru prava čovjeka“ i pri tome sam obišla nemali broj, publici nedostupnih prostora Slovenskog narodno gledališča Maribor do kojih se dolazi kroz stražnji (službeni) ulaz i u kojima bih se lako zagubila bez vodstva.
U svakoj od izvedbi ne nastupaju uvijek sve izvođačice ali one, kao i autorice vizualnih i zvučnih komponenti, sudjeluju u cjelini pa radi jednostavnosti, na jednom mjestu, ispisujem cijeli autorski tim: redateljica Tjaša Črnigoj, izvođačice Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman i Vanda Velagić, scenograf- kinje Barbara Kapelj, Tijana Todorović (ujedno kostimografki- nja) i Lene Lekše (sve su ujedno dizajnerice svjetla) te autorica glazbe i pjevačica Tea Vidmar.
Učinit ću nepravdu i preskočit ću imena montažera zvuka, dizajnera svjetla i onih koji su „posudili“ glasove ali bi bilo neoprostivo ne spomenuti snimateljicu i montažerku videa Hanu Vodeb te savjetnice Gabrijelu Simetinger, Maju Vehar i Alju Lobnik.
Možda bi bilo pretjerano navesti baš svaki prostor kroz koji smo prošli nakon što smo napustili parkiralište iza kazališne zgrade jer je to bilo doslovce „od tavana do podruma“ , od ugodnog potkrovlja do nelagodnog skloništa , istovremeno zanimljivo i zahtjevno (čak i radosno zahvaljujući obroku ispred Kazališne kavane).
U prvom dijelu nazvanom „Dijagnoza“ razbija se uvriježena tvrdnja da je penetracija penisa u vaginu jedini „pravi spolni odnos“ , tim više što prema istraživanju liječnice spolne medicine dr Simetinger čak 40% žena trpi bolne odnose (vaginizam). Dok slušamo ženske ispovjedi, gledamo kako Nika Rozman izljeva i potom marljivo razmazuje lubrikant po plohi preko koje se potom veselo skliže ilustrirajući zadanu temu.
Projekcije uvećanih ženskih organa mogu kod djela publike buditi nelagodu ali prije zbog toga što „vlasnice“ nisu navikle na razgovor o svojim spolnim tegobama niti su uvijek spremne tražiti savjet jer su odgojem „uvučene“ u takozvani tradicionalni ( muški) pristup seksu pa ga smatraju gotovo vrstom obaveze bez obzira uživaju li u njemu ili ne.
Prošetavši balkonom iznad Kazinske dvorane (uz nenadmašan Vidmaričin pjev) uputile smo se u prostor drugog predavanja nazvanog „Consentire“ (slaganje,privola) u kojem mlade žene iznose svoja iskustva vezana uz privolu na seks i kako odrediti granice između dobrovoljnog i prisilnog seksa (dok se Rozman sada „zabavlja“ valjajući se po rasutoj zemlji).
U prostor prozvan „tamna soba“ smještena je treća izvedba nazvana „Sposobnost“ koja kroz ispovijedi četiri hendikepi- rane žene ispituje njihove mogućnosti na području spolnog života i upravo zato što društvo prilično olako „zanemaruje“ potrebe i želje svih onih koji nisu lijepi, zdravi i mladi (i starost je u tom kontekstu određeni hendikep) ovaj je dio neobično dojmljiv: uz glasovne bravure Tee Vidmar i uvjerljivu Linu Akif postajemo svjesni vlastite neosjetljivosti za one najkrhkije u našoj sredini.
Biti u kolicima, zatočena u nepokretnom ili na neki drugi način hendikepiranom tijelu (Elena Peačarić „Tako lepa pa invalid“) ne znači izostanak žudnje, spolne želje kojoj se ne bi moglo udovoljiti. Kroz duhovita opažanja i sugestije, uvijek svjesni da situacija zbog složenosti traži promišljeni pristup (hendikepirane žene su dvostruko diskriminirane: zbog spola i zbog invalidnosti) odjednom smo „gurnuti“ u poziciju da počinjemo misliti o onima oko nas koji nisu imali sreću da su bez tjelesnih poteškoća i kojima su neke obične stvari teško dostupno. Dokumentarni pristup, imena i mjesta daju nužnu autentičnost (ovaj puta kazalište nije metafora života nego život sam) a pripovijedanje koji promatrače ne opterećuje utezima krivnje daje izvedbi aureolu posebnosti.
Četvrti dio naslovljen „Igre“ je znatiželjnicima vjerojatno vrlo informativan jer se bavi seksualnim pomagalima i erotskim igrama što Lina Akif odjevena u baroknu varijantu (bijela perika i nabrana haljina) vrlo sugestivno opisuje ( pokazuje) tako da su pobrojene (pretpostavljam) sve varijante, gotovo kao u nekoj enciklopediji.
Nakon što su nas performerice na kratko izvele na zrak, opet smo se vratili u „utrobu“ kazališne zgrade, prvo u podrum a potom u sklonište, što su bili prikladni ambijenti jer se zadnji, peti performans pod imenom„Borba“ bavi abortusom i kontracepcijom. Budući da muž „traži svoja prava“, žene su prisiljene neželjenu trudnoću rješavati priručnim metodama , opasnim po svoje zdravlje, nerijetko i po život.
Sendi Bakotić i Vanda Velagić na informativan i neočekivano zabavan način iznose povijest kontracepcije od početka i nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji za čiji napredak izuzetne zasluge imaju Vida Tomšič i njezin suprug , liječnik Franc Novak. Pokušavajući smanjiti broj abortusa (koji su bili i zabranjivani) i osigurati ženi pravo na željenu trudnoću (jer „muž ne želi staviti kapu na pimpek“) trude se žene podučiti o zaštiti od trudnoće.
Poznata tvornica guma „Sava“ Kranj je proizvodila dijafragme, no ni u kakvim muzejskim fundusima nije bila pohranjena, pa da bi je za potrebe predstave mogle pokazati, autorice su tragale poput pravih detektivki. I- uspjele su naći, doduše ne autentični primjerak nego odgovarajuću repliku. Zahvaljujući upornosti i stručnosti bračnog para Tomšič – Novak, ostvarilo se u Jugoslaviji pravo na spolni odgoj, na besplatnu kontracepciju i na kontrolirani abortus (1974. u Ustav ulazi pravo na planiranje obitelji), a kako bi se ukazalo jedinstvo projekta na razini cijele zemlje, Bakotić i Velagić odjednom počinju govoriti hrvatski. Pola stoljeća kasnije u Hrvatskoj se liječnici pozivaju na priziv savjesti, a oni drugi naplaćuju abortus i hormonalne terapije…
Budući da je predstava „Spolni odgoj II“ mišljena kao poučna ali ne i „tupadžijska“, autorski tim je po završetku predstave razgovarao s publikom ( na istom parkiralištu na kojem smo se skupili uoči početka ) i na pitanje o prostorima izvedbe (u svakom su gradu na raspolaganju drugačiji prostori pa svaki put valja predstavu prilagoditi ) Tjaša Črnigoj je duhovito odvratila da je izabran prostor koji je sakriven od publike jer je i spolni odgoj mnogima sakriven.
Društvo kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije proglasilo je predstavu „Spolni odgoj II“ najboljom predstavom u 2023., dok je žiri 59. Borštnikovog srečanja nagradio cijeli kolektiv Posebnom nagradom za „društvenu odgovornost i izvedbeni aktivizam“.
Fotografije: Nada Žgank
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
