Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije utemeljen je 1960. i svake su godine u Sarajevu prikazivane zanimljive domaće i strane predstave što je trajalo sve do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini.
Topovi ipak nisu ušutkali muze, pa su se, nakon reorganizacije i uzimanja novog imena (Internacionalni teatarski festival MESS) u Sarajevu nastavili kazališni susreti tako da je 64. MES (4.-13. 10.2024.) u natjecateljskom programu okupio 11 predstava, djeca su mogla gledati Mali MESS, All inclusive program prikazivao je problemske predstave, a zadnja festivalska izvedba bila je premijera predstave Lane Bastašić „Uhvati zeca“ u režiji Lajle Kaikčija i suradnji Scene MESS s Narodnim pozorištem Sarajevo (NP Sarajevo, 13.10).
Odlazak u kazalište za mene nije samo gledanje predstave nego i čitanje teksta koji je (izravno, dramatiziran/adaptiran ) poslužio za predložak kazališnoj predstavi. Informacija da je roman „Uhvati zeca“ (2018., četvrto izdanje 2023.) oduševio publiku i kritiku meni nije puno značila, ali kada sam pogledala dobro osmišljenu, vizualno zanimljivu, dinamičnu i izvrsno glumljenu priču o prijateljstvu Lejle i Sare, poželjela sam pročitati knjigu i otkrila sam da hvale nisu bile pretjerane.
Redateljica Lajla Kaikčija je duh priče, vjerno ali ne i doslovno, prenijela iz pisanog u igrani medij, pa vjerujem da se publika, smještena nadomak glumaca na pozornici, osjetila dijelom svijeta dviju djevojčica, kasnije mladih žena.
Njihovi odnosi i njihova sjećanja djeluju prirodno iako se sluti određena odmaknutost od stvarnosti koju na zanimljiv način dočarava jarko crvena scenografija (Sabina Trnka) sastavljena od predimenzioniranih stolica i nakošenih stolova: na stolice se teško uspijeva sjesti, niz stolove se lako sklizne (posredna asocijacija na Alisu i bijelog zeca iz Carrollovog romana).
Uvažavajući originalni tekst, dramaturginja Nedžma Čizmo je u Sarine monologe pomno uplitala dijaloge stvarajući balans između prozne i dijaloške forme (većina je razgovora između Sare i Lejle). Mada je Lejla (Amra Kapidžić) os oko koje se vrti priča, ipak je Sara (Vedrana Božinović) pripovjedačica i njezina je vizura relevantna.
Drago mi je da je autorski tim zadržao raspored zbivanja iz romana odoljevši kronološkoj liniji: priča počinje Lejlinim telefonskim pozivom Sari, nakon dvanaest godina šutnje, sa zahtjevom da dođe po nju u Mostar (iz Dublina gdje živi) i da je odveze u Beč pri čemu joj ponudi samo jedan, ali očito relevantna razlog: „Armin je u Beču“. Sara u ime prošlosti nema snage odbiti i nakon što raznim prijevoznim sredstvima stiže u Mostar, one zajedno kreću autom za Beč i počinje se odmatati klupko sjećanja…
Staloženo i bez velikih gesti, Vedrana Božinović daje Sari glas vjerodostojnog sjećanja pa smo joj skloni vjerovati čak i kada joj se Lejla u razbarušenoj verziji Amre Kapidžić povremeno usprotivi.
Redateljica je odabrala dvije mlađe glumice kako bi na jednostavan način stvorila likove dviju prijateljica kada su još bile djevojčice pa je Una Kostić utjelovila Lejlu iz prošlosti, a Ana-Marija Tomić Saru iz prošlosti. Sjećanja se isprepliću sa zbivanjima za vrijeme njihova putovanja, ne samo pričom nego i ilustrativnim pristupom (recimo Lejlino presvlačenje iz dimija u kojima služi kavu u kavani u kratke hlače koje su joj „prirodna“ odjeća ali ih se ne usudi odjenuti pred mužem ili njezino agresivno otimanje i zakretanje volana kada se Sara odbija zaustaviti) pa je odabir dvije verzije para Lejla-Sara skratio objašnjenja i omogućio „ekonomično“ korištenje izvedbenog vremena.
Iako donekle efemerne, neke epizode duhovitošću i slikovitošću (Dino Bajrović kao groteskna gospođe Knežević) pokazuju karakterne crte dviju mladih žena, ali su i dobrodošli predasi u napetosti koja tinja među njima. Bajrović odlično dočarava lik Sarinog oca, oporog načelnika policije, koji dobro zna da su došla nova, drugačija, opaka vremena što se očituje u promjenama imena (Lejla postaje Lela) i nestanku ljudi (Lejlin brat Armin).
Iako djeluje neobično, nije nelogično da Bastašić (1986.) metaforično govori o ratu (radi se o Banjoj Luci gdje je odrasla i školovala se) dok je prilično izravna u prikazu djevojačkog seksualnog sazrijevanja. Bajrović igra još nekoliko uloga, među kojima je najneobičnija predstavljanje spomenika borca Ranka Šipke na kojem su mlade djevojke „vježbale“ ljubljenje.
Lejlin stariji brat Armin, nije samo Sarina tiha patnja nego i simbol njena odrastanja pa je doista lijepa scena kada on Sari razvezuje kosu pod rascvjetalom krošnjom (beharom) što Mak Čengić čini s puno nježnosti- zato je njegov nestanak za Saru toliko strašan i zato je mogućnost da ga opet vidi dovoljan poticaj da vozi od Mostara do Beča.
Sabina Trnka je izborom odjeće naglasila karaktere likova, a povremeno korištenje kartonskih haljina vjerojatno ukazuje na prolaznost (prvi susret Lejle i Sare u školi, Sara dok tumači lik svoje majke).
Bastašić je napisala, Čizmo je probrala, a Kaikčija je posložila i nastao je mozaik sastavljen od tjelesnosti i osjećaja s kojima su se četiri glumice uspješno uhvatile u koštac: distancirana Sara Vedrane Božinović nasuprot „razbarušenoj“ Lejli Amre Kapidžić , razumna mala Sara Ana- Marije Tomić nasuprot poticajnoj maloj Lejli Une Kostić.
Još nam ostaje pitanje zeca! Mada se provlači kao lajtmotiv, zec je zajednički ljubimac iz ranog djetinjstva ali i Duererov akvarel u bečkoj Albertini kojeg je, prema Lejlinoj priči, mali Armin svojedobno dotaknuo. U jednom je razgovoru autorica objasnila da je „lov na zeca pokušaj da se razumije druga osoba “ iz čega proizlazi da nije nužno tragati za doslovnim zecom (iako ga nalazimo u nekoliko prilika).
Prateći Arminov trag, Sara i Lejla su došle do Beča i otišle u Albertinu i stale pred sliku Durereovog zeca i u tom je trenutku redateljica posegnula za kazališnom dinamikom (nasuprot literarne statike) izravno interpretirajući ideju romana (šteta bi bilo pokvariti učinak prepričavanjem). Iako sam bila zatečena samim činom, mislim da je bolno precizno istaknula težnju za bliskošću. Jer to se cijelo vrijeme hvatalo, zar ne?
Fotografije: Velija Hasanbegović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
