Suradnjom Kazališta lutaka Maribor i Gradskog kazališta lutaka Rijeka (dio projekta Rijeka 2020 – EPK) nastala je predstava „Carevo novo ruho“ prema motivima istoimene Andersenove bajke u režiji Zorana Petroviča (premijere 26.6. i 17.10., osvrt na izvedbu 21.10. 2020.).
Već svojom neobičnim obrazovnim putem (fiziku i informatiku nadogradio je studijem režije u lutkarskim i alternativnim predstavama) Zoran Petrovič (1980.) nudi pretpostavke o drugačijem pristupu kazališnoj predstavi, pa osim korištenja različitih tehnika, voli ispreplitati raznorodne izvedbene elemente (na primjer glumca, lutku i predmet).
Pozornicu za „Carevo novo ruho“ čini zapušteni prostor krcat nabacanim tkaninama (autorice vizualnog identiteta su Monika Pocrnjić i Toni Soprano koja je ujedno kostimografkinja i autorica videa, te uz Andreja Firma dizajnerica svjetla).
Ubrzo otkrivamo da se radi o zatvorenoj tvornici carske odjeće, jer se u tom napuštenom prostoru igraju dvojica šestogodišnjih dječaka.
Iz njihovog razgovora također saznajemo da su zatvaranjem tvornice njihovi roditelji izgubili posao i da se sada carska odjeća šiva u drugom carstvu („Šivaju je djeca na Istoku “).
„Neovlašteni“ ulaz dječaka u napuštenu tvornicu dočaravaju snopovi ručnih svjetiljki, a prisjećanje na nekadašnju tvorničku aktivnost prikazano je kazalištem sjena (glačalo kao radnički autobus!) ili animacijom odbačene odjeće (haljina i košulja kao plesački par).
Da bi ponovo otvorili tvornicu, naši mali junaci Marko (Tilen Kožamelj, GKL Rijeka) i Nikola (Uroš Kaurin ,LG Maribor) odlučuju ponuditi caru svoje modne usluge i „poškakljati“ njegovu taštinu tako što će mu skrojit izuzetnu odjeću koju će moći vidjeti samo sposobni ljudi!
Predstavivši se kao talijanski modni dizajneri, prirede modnu reviju i uspiju cara privoljeti na veliku narudžbu – i tu počinje Andersenov dio priče.
Kombinacija glumačke igre uz animaciju predmeta (špule konca kao podanici) i lutaka (kralj naglašeno malih dimenzija), te uporaba snimaka na ekranu daje uzbudljivu zbrku u kojoj se „krojači“ odlično snalaze, dok su svi drugi zbunjeni.
Naime, dvojica majstora se zabavljaju, pjevaju i plešu, kartaju i kopaju nos,dakle, ne rade ništa (uz glazbu Josipa Maršića).
Savjetnike (projekcije velikih glava na ekranu) koji dolaze u „inspekciju“, krojači uvjeravaju u finoću odjeće, što ovi spremno potvrđuju, jer bi ih se u protivnom proglasilo nesposobnim.
Budući da „prepoznaju“ napredovanje posla, svaki puta krojačima uručuju zlato.
Dakako, niti car ne priznaje da ništa ne vidi i odijeva svoje novo ruho, odnosno gol izlazi na ulicu. Svi se dive, osim djeteta koje uzvikuje „Car je gol“, nakon čega svi odjednom priznaju da je car doista gol.
Završetkom bajke, vraćamo se u stvarnost u kojoj dječaci (glumci okruženi hrpama tekstila) odlučuju zlatnike uložiti u ponovni rad tvornice (koju će voditi „solidarno i samoupravno“).
Sama bajka sačuvala je svoju pripovjedačku nit protkanu protutežom između taštine, gluposti, povodljivosti i prevare nasuprot zdravoj pameti i logici.
Taj je bajkoviti „umetak“ smješten u aktualnu stvarnost gdje su gubitak posla i zatvaranje tvornica postali uobičajeni, jer je profit jedino mjerilo.
Odvajanje „realističnog“ od „bajkovitog“ svijeta provedeno je na posredan način, pa predstava balansira na rubu između lutkarskog i konceptualnog.
Nakon izvedbe sam, pomalo razočarano, zaključila da misaono natkriljuje estetsko, no činjenica da uporno razmišljam o predstavi, pokazuje da je autorski tim pogodio suštinu.
Fotografije: Boštjan Lah
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
