Nisam odrastala s romanom „Pčelica Maja i njezine avanture“ (1912.) njemačkog književnika Waldemara Bonselsa (1880.-1952., prvi prijevod na hrvatski jezik 1921.), niti sam vidjela dokumentarni nijemi film (1924.) Wolframa Junghansa (osim restauriranog 9-minutnog fragmenta), niti sam vidjela (čula) operu Brune Bjelinskog (1909.-1992.) napisanu 1952.(1957.) iako je u režiji Ivana Lea Leme i izvedbi HNK Ivana pl Zajca postavljena 2007. na pozornicu riječkog Teatra Fenice, ali sam, iako odrasla, često gledala japansku animiranu tv- seriju nastalu 1975. (dakako, sinkroniziranu verziju).
Prva premijera (28.10.) Gradskog kazališta lutaka Rijeka u sezoni 2022./2023. je predstava „Pčelica Maja“ Ivane Đula i Milice Sinkauz (po motivima romana Waldemara Bonselsa) u režiji Renate Carole Gatica (GKL, 3.11.). Predstavu (nehotice) vezujem uz nekoliko obljetnica, jer je roman objavljen prije 110 godina, Bonsels je preminuo prije 70 godina, iste godine kada je Bruno Bjelinski skladao operu „Pčelica Maja“, a ni našeg skladatelja nema već 30 godina.
Dogodovštine pčelice Maje proizlaze iz njezinog karaktera, jer je ona radoznala, neposlušna i hrabra, pa kada odlučuje otići iz košnice („glavinjati svojom glavom“) kako bi upoznala svijet izvan poznatog okruženja („…identitet (se) ne gradi samo kod kuće, već je svakom od nas potrebno odletjeti iz košnice kako bismo se naučili životu i to povezivanjem s drugima, s onima što je drugačije, s onima koji su različiti od nas i našega.“
Renata Carola Gatica nije niti svjesna kakva je iskušenja očekuju. Autorice teksta Ivana Đula i Milica Sinkauz odabrale su tek nekoliko likova iz romana (inače bi se oni od 3+ lako „pogubili“) i „smanjile“ zastrašujuće elemente, pa niti jedan kukac ne djeluje neprijateljski (čak ni pauk) i zato je posve logično da će zajednički obraniti košnicu od stršljena (oni su neprijatelji, ali to od početka znamo!).
Alena Pavlović je za scenski prikaz okoliša odabrala ploče s crtežima raslinja iz riječkog kraja, dok se njezine lutke, iako djelomično sliče znanim likovima, odlikuju profiliranošću i pokretljivošću (lutkarska tehnologija Luči Vidanović).
Iako sam već navikli na izvanredne Aljonine lutke, uvijek me iznova zadivi dopadljiva vizualnost prožeta jakom emotivnošću – tko zna, zna. Za animaciju je najzahtjevnija lutka pčelice Maje, jer Maja maše krilima, sklapa oči i govori (i pjeva) pa je mlada lutkarica Petra Šarac imala „pune ruke“ (dobro obavljenog) posla.
Ostali su likovi kraće boravili na pozornici, pa je svaki glumac-lutkar animirao nekoliko likova: svi su prikazivali skupine (pčelice, mravi, stršljeni), dok su Skakavac, Gliste i Pauk (koji kaže „bu“) bili u rukama Tilena Kožamelja, Damir Orlić je animirao Puža, Balegara i Bubamaru, David Petrović Muhu i Gliste, a Ana Šantar Učipčelicu.
Duhoviti dijalozi sjajno karakteriziraju pojedine insekte/gliste, a izuzetno cijenim što glumci pjevaju u živo (povremeno uz pomoć snimke) na glazbu koje ima puno i koja je prilično zahtjevna (Ivana Đula, Luka Vrbanić) odjeveni poput pčelara (znači, kombinezon i veo preko lica) i u stalnom pokretu (Damian Cortes Alberti; dizajner svjetla Sanjin Seršić). Još nekoliko riječi o „skupinama“: pčelice su animirane tako da se lutkari ne vide, stršljeni se nalaze na vrhovima savitljivih prutova pa ih drmanje ruku održava u stalnom „letu“, dok su mravi prikvačeni na obuću lutkara koji oštro stupaju po povišenom podiju (vidljive su samo noge do koljena) prikazujući mravlju „vojničku disciplinu“.
Ljupka, duhovita, pametna, dinamična i vješto animirana, predstava „Pčelica Maja“ je izvrstan primjer koliko je važno određenu ideju prikazati na primjeren način. Kada narastem, želim biti pčelica Maja!
Fotografije: GKL Rijeka
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
