S prvom lutkarskom predstavom redatelja Mihe Goloba „Mali plavi i mali žuti“ (2015., Lutkovno gledališče Maribor) susrela sam se na 48. PIF-u u Zagrebu i od tada, sretnim stjecajem okolnosti, pratim njegov osebujni pristup lutkarskom miljeu.
U slučaju predstava „Akvarij“ (2017.) i „Pješčanik“ (2021.) u produkciji Lutkovnog gledališča Ljubljana pod pojmom „lutke“ nalazimo animaciju raznih predmeta, dok se u zadnjoj iz tog niza pod naslovom „Tunel“ (LGL, 2022.), animira svjetlost.
Uz predstave za djecu uobičajeno stoji informacija o najnižoj preporučenoj dobi gledatelja, pa oznake 3+ odnosno 5+ pokazuju Golobovu sklonost kazalištu za dječju publiku.
„Tunel“ su na 12. bijenalu slovenskih lutkara (6.- 9.9.2023.) jednako pomno gledali „prvašići“ i odrasli (LGM, 8.9.) i ja sam, prateći dječje reakcije po n-ti put spoznala da oni i ja dolazimo s različitih planeta…
Međutim Miha Golob (redatelj, autor likovnosti, scenograf), dramaturginja Mojca Redjko, kostimografkinja Dajana Ljubičić, skladatelj Andrius Šiurys, dizajner svjetla Gregor Kuhar, dizajner virtualnog sadržaja Borut Kumperščak, dizajner zvuka Aleš Erjavec, montažeri Mitja Vasič/Aleš Erjavec/ Izidor Kozelj i glumački ansambl (Miha Arh, Gašper Malnar, Filip Šebšajevič, Barbara Kanc) nesumnjivo dolaze s planeta nastanjenog isključivo malom djecom jer u njihovoj komunikaciji nije bilo niti malo krzmanja ili prepreka.
Samorazumljivo je bilo da bez sklopke reflektor možeš ugasiti ili upaliti pljeskanjem ili puhanjem (električne naprave u nekim „sofisticiranim“ ambijentima doista reagiraju na pokret), da obojena svjetlost razbija monotoniju i „vjerno“ prikazuje osjet (dok glumačka četvorka hoda po obasjanom tlu, narančasta boja „lave“ peče, a plava traka „vode“ hladi njihove tabane što oni majstorski prikazuju), da ogledalo može uhvatiti i usmjeriti svjetlost i da ručne svjetiljke mogu stvoriti raznolike oblike.
Svjetlost je čudesan partner, ćudljiv i podatan, pa je istinsko umijeće (na 12. Bijenalu nagrađeni su redatelj Miha Golob i dizajner svjetla Gregor Kuhar te glumci kojima je dodijeljeno posebno priznanje za cjelovitu i homogenu igru) ne „gnjaviti“ je bespotrebno raznovrsnim dosjetkama no ipak ponuditi svu njezinu raskoš (koja doslovce blista pri „razbija- nju“ tame).
Uz pojam tunela vezuju se mrak i nelagoda koji po nekoj općeprihvaćenoj logici vode strahu od nepoznatog (zato opasnog) i u toj „strašnoj“ situaciji jedino pomažu žarulje.
Iako u predstavi „Tunel“ povremeno no kratkotrajno vlada mrak, zbog (moja pretpostavka) spoznaje da nisu sami i da će „oni na pozornici“ to brzo riješiti, neprekidna gromoglasna reakcija najmlađe publike odražavala je odobravanje, a ne nelagodu.
Završnicu predstave obilježila je snimka dječjih glasova koji nabrajaju čega se sve boje (podložena glazbom nije bila posve razumljiva) no čini mi se da je to bio ustupak odraslima (oni nisu uvijek dorasli dječjim problemima) jer svako dijete prepoznaje klimaks predstave po, samo njemu, razumljivom kriteriju. Pri tome ih ni dim nije mogao zbuniti!
Iako nisam s „dječjeg“ planeta, trudim se „neopterećeno“ gledati predstave smišljane ciljano za njih i mada sam svjesna razlike u našim viđenjima, uvijek sam spremna sjesti među djecu očekujući da me nečemu poduče! Recimo: „Križ kraž, kaj mi daš/ pa povem ti pravo pot/da ne padeš v temo not/da se v gozdu ne zgubiš/eci peci, ti bežiš!“ (vjerujem da prijevod na hrvatski jezik nije nužan).
Fotografije: Mitja Vasič
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
