Prekrasna mlada glumica Marta Cerovečki dolazi nam iz Zagreba, a svoje prvo životno putovanje započinje za vrijeme studiranja.
Nakon edukacije na Filozofskom fakultetu odlazi u Englesku (Oxford) gdje studira engleski jezik i povijest umjetnosti. Poslije šest godina vraća se u Zagreb te započinje raditi u marketinškoj agenciji. Ekskluzivno za Wish portal, glumica koju smo imali prilike viđati u raznim reklamama, serijama i pozornici kazališta govori o svom radu, životu jednog glumca, svom iskustvu i putovanjima te planovima za budućnost. Zavirite u maštovit svijet naše Marte Cerovečki.
W: Možete li nam opisati razlog zbog kojeg ste se odlučili posvetiti svijetu glume? Što vas je privuklo u glumački svijet?
Kao malena zaljubila sam se u dečkića zbog njegovih zadivljujućih vrlina, a vrlo brzo prepoznala sam sa su to lakoća kretanja, spontanost izražavanja, žive oči i bujna mašta. Fascinirala me njegova dosjetljivost i snažna prisutnost koja nikada nije bila nametljiva.
Silno sam željela biti nesputana i slobodna kao on, no nisam znala gdje se sve to može naučiti. Pohađala sam glazbenu školu, pjevala, plesala, učila strane jezike i sve mi je to bilo jako zanimljivo. Bilo mi je potrebno neko vrijeme kako bih shvatila kroz što se najbolje mogu ostvariti. Privlačila me ideja o glumi, no bilo ne strah to priznati.
Gluma zahtjeva osviještenost, prisutnost, koristi cijelo biće kao instrument, a ja uživam u procesu otkrivanja što sve znači biti ljudsko biće. Hrabro sam odlučila da ne želim biti umjetnički teoretičar već istraživati i osjećati život te ga provući kroz svoje tijelo predstavljajući neku dušu.
W: Da li je u Hrvatskoj teško postati glumica te postoji li velika konkurencija?
Iskreno ne bavim se pitanjima je li nešto teško. U sebi nemam pitanja, dilema, drugih planova pa samim time nemam ni osjećaj da je moj odabir težak jer me neizmjerno usrećuje. Konkurencije i prepreka uvijek ima, no to je na neki način jedna napeta avantura.
W: Smatrate li da se u Hrvatskoj dovoljno pažnje i medijskog svijetla posvećuje glumi kao umjetnosti?
To je jako dobro pitanje. Pažnja i medijsko svijetlo daje se trenutnim iskricama koje pobuđuju i zadovoljavaju neku znatiželju. Informacija je previše sa svih strana i one se vrlo brzo filtriraju. Mogla bih reći da je to slasna kalorična brza hrana. Umjetnost zahtjeva vrijeme, otvoreno srce i suosjećanje.
No najvažnije od svega je da zahtjeva skidanje maski i dijeljenje ranjivosti. Mediji ipak više pažnje posvećuju lijepim maskama. Ni sama ne znam zašto se pristaje na to. Zapravo znam. Nije lako bez maske i oklopa, ali je toliko življe.
W: Za vas je gluma poziv, zanimanje ili ljubav?
Za mene je gluma poziv. Ne oduvijek, no sada vidim da je to bio jedan sasvim prirodan put. Jer to je ono što je zapravo važno-spoznati i živjeti svoj puni potencijal. Ako imate strast za nečim onda želite dati svaku vašu kap energije nečem što vas toliko hrani natrag. To je jedna zdrava odgovornost prema vlastitom životu.
To nema nikakve veze s time koliko novaca zarađujete ili koliko netko koga ne poznajete misli da ste važni. Zato ja ne razmišljam o tome koliko je teško biti glumica u Hrvatskoj ili Hollywoodu jer predano uživam.
W: Može li se pristojno živjeti od glume u Hrvatskoj?
Ne znam od čega se danas u Hrvatskoj pristojno može živjeti.
W: Usporedba glume u Hrvatskoj i inozemstvu?
Iz mog iskustva u inozemstvu je sve intenzivnije, ozbiljnije, konkretnije i pristojnije. Early is on time, on time is late and late is unacceptable. Kašnjenje, bilo kakve vrste, se jednostavno ne tolerira i nikome ni ne pada na pamet kasniti. Generalno ne čeka se da vas netko pogura ili motivira već ljudi sami odgovorno rade i donose odluke.
Konkurencija je prevelika da bi si priuštili aljkavost. Dok kod nas znam čuti da se često koristi rečenica-„Ako nećeš ti, ima netko tko bude“ u smislu traženja maksimalnog angažmana za minimalnu naknadu. Vani je više obrnuta stvar.
Svatko ima priliku potruditi se i bit će plaćeni za to. Vani ima dosta prednosti, a neke od njih su da casting agencije plaćaju glumcima za fitting, negdje se honorira i dolazak na castinge, a u pojedinim fitness klubovima modeli i glumci imaju popust zbog toga što moraju održavati kondiciju i dobar izgled.
Potrebno se educirati u poslovnom smislu te savjetovati s odvjetnikom za autorska prava, naučiti pregovarati i biti asertivan.
W: Imate li uzor u svom životu?
Jako volim i poštujem kvalitete snažnih i suosjećajnih osoba, neustrašivih i pažljivih, no ne znam da li sam ikada imala uzor s imenom i prezimenom. Imam sjećanje sebe još kao male dok još nisam bila pretjerano odgojena od društva i okoline pa bi mi takva osoba bila možda uzor danas. Neka iskrena duša koju sve na svijetu oduševljava i ona osoba koja ne strahuje izraziti se.
W: Što ste pripremali za javni ispit iz glume?
Za završni ispit iz glume pripremala sam ulogu milostive Klimene iz Moliereove jednočinke „Kritika škole za žene“. Odlično sam se zabavljala radeći nekoliko mjeseci na tom liku, čak više nego što sam to i očekivala. Kao značajnu ulogu izdvojila bih uvijek onu na kojoj trenutno radim.
W: U slobodno vrijeme bavite se snimanjem reklama i spikerskim poslovima. Možete li nam malo sve to opisati i usporediti?
Moram reći da je spikerski posao poslovno vrijeme, a ne slobodno. Snimanje reklama zahtjeva ekspresiju, a oglašivači imaju vrlo malo vremena da na gledatelje ostave dojam.
Stoga se i gluma tu na neki način prilagođava jačom ekspresijom. Što se tiče spikerskih poslova oni su mi vrlo zanimljivi jer se najviše od svega volim igrati glasom. Kada stvaram neki lik među prvim karakteristikama mi se razvija glas.
W: Vaša najdraža zemlja u koju ste putovali?
Obožavam putovati, ali ne volim biti turist. Smatram da je cijeli naš planet dom te da se tako nekako trebamo ponašati. Treba cijeniti sve različitosti, kulture i mentalitet.
W: Najdraža kuhinja i jelo?
Obožavam školjke i škampe. Velik sam ljubitelj jela koja se nalaze u nekoliko zdjelica pa onda imam dojam kao da sam na nekakvoj gozbi. Za mene je to nešto kao indijska hrana.
W: Najdraži film?
Nemam jedan najdraži film, već nekoliko. Obožavam filmove Woodya Allena koji su uvijek na neki način drugačiji i inovativan. The Big Lebowski braće Coen je moja privatna biblija, a draga mi je ljubavna priča Gorana Dukića.
Sapunice ili kazalište? Prednosti i nedostatci?
Glumila sam u jednom i u drugom. Nemam ništa protiv, ali se ne mogu nikako usporediti. To je potpuno drugačiji princip rada. U kazalištu imate priliku osjetiti publiku dok na televiziji to jasno ne možete. Zato preferiram kazalište.
W: Vaši planovi za budućnost?
Najbolji planovi za budućnost će uvijek biti ovdje i sada. Tada će budućnost biti najbolje moguća. Bez da namjerno pokušavam biti kriptična, zaista želim biti u momentu.
Autor: Marina Jakšić
Galerija slika
