Alina Grbac – putoholičarka za koju je sve moguće

Jedan od intervjua koji smo za vas pripremili oduševit će ljubitelje putovanja, stranih zemalja i drugačijih kultura, a neke možda i motivirati na koje buduće putovanje.

Naša sljedeća sugovornica zove se Alina Grbac, dolazi iz Poreča, a po struci je psiholog.
Prekrasna Alina ljubiteljica je putovanja još od djetinjstva, obožava vožnju biciklom, modnu fotografiju i dobru kavu.

Ljubiteljica je hrane, voli isprobavati nove okuse i nacionalne recepte u stranim zemljama, posjećivati strane restorane te nova mjesta s posebnim ugođajem ili ponudom.

Naša Alina jedna je od rijetkih koja uživa u procesu planiranja putovanja, traženja avionske karte i idealnog smještaja.

Na svojim destinacijama uvijek traži mjesta na kojima može uživati u fascinantnom pogledu na grad koji posjećuje; od visokih zgrada, vidikovca, kafića ili krovova. Rijetko kupuje suvenire, a trenutačno radi na izradi mobilne platforme sa svojim timom koja bi trebala promijeniti pogled na modnu industriju.

Zajedno s četvero kolega i zahvaljujući podršci Grada Zagreba rade subotama u njihovom uredu u Tehnološkom parku.

Radnim danom radi kao psiholog u centru za rehabilitaciju, piše europske projekte, sudjeluje u procjenama korisnika i kao karijerni savjetnik za osobe s invaliditetom u potrazi za zaposlenjem.
U narednom intervjuu saznajte više informacija o avanturističkim ambicijama lijepe Aline, iskustvima sa putovanja, njezinoj najdražoj destinaciji i kulinarskom specijalitetu te savjetima za sve buduće putnike.

W: Kako to da toliko često imate priliku putovati?

Prije kojih pet godina bila sam na kavi s jednim poznanikom, razgovarali smo o putovanjima i pričao mi je kako je sam bio u Irskoj. Rekla sam mu da me sljedeći put pozove i da bih rado putovala, ali je teško pronaći društvo.

Naglasila sam mu da mi se javi za bliža putovanja jer za dalje destinacije nemam novaca. Dva dana nakon toga dobila sam mail s ponudom za dvadeset dana po Sjevernoj Americi, koja je bila izuzetno povoljna, ali definitivno izvan mojih financijskih mogućnosti.

Nisam cijelu noć spavala jer sam računala kako bih to mogla izvesti, a to mi je toliko zaokupilo misli da sam znala da moram ići. Ne pitajte me kako sam skupila novac za taj put jer više ni sama ne znam.
Znam samo da mi je brat posudio jedan dio, njegova djevojka kofer i da sam se nakon tih tri tjedna iz Amerike vratila s točno dva dolara. Poslije toga sam jednostavno odlučila da ću više putovati.

Nakon što mi je ta Amerika uspjela znala sam da mogu postići što zacrtam. Jedno putovanje godišnje nije više bilo u skladu s mojim apetitima, život je kratak, a na svijetu ima toliko lijepih mjesta.
Nisam znala kako ću putovati niti s kojim novcem, ali sam otišla kupiti kofer. Tada sam svuda išla biciklom i veliki plavi kofer sam biciklom dovezla do stana. Stvari su se nakon toga posložile jedna za drugom, kao da sam prešla neku nevidljivu granicu i sve se pokrenulo.

Naravno, što više putujete to više ljudi upoznate, stvarate prijateljstva i kontakte, ljudi vas zovu u goste, na nova putovanja i destinacije kojih se sami možda nikad ni ne biste sjetili. Puno mi se prijatelja također odselilo pa i njih posjećujem.

W: Koju zemlju biste izdvojili kao najdražu i zašto?

Nemam posebnu zemlju, ali imam nekoliko najdražih gradova. Hong Kong mi je posebno drag i tamo sam bila nekih pet do šest puta. Vežem za njega puno lijepih uspomena: od jedrenja po okolnim otocima, vožnju žičarom do velikog Bude te pogleda na grad sa 118. kata.

Odličan dojam na mene je ostavio i Kazakhstan, zemlja prekrasne prirode, zanimljiva kombinacija europske i azijske kulture. New York mi je fantastičan no tamo ne bih mogla živjeti, međutim voljela bih ga posjećivati jednom godišnje jer me oduševljava.
Isto kao i London, grad u kojem nikad nije dosadno i u kojem živi mnogo mojih prijatelja.

W: Kako izgleda jedan Vaš dan?

Radnim danima ustajem u 6 sati jer radim na drugom dijelu grada. Ima nešto posebno u tim jutrima jer znam svjedočiti zaista prekrasnim izlascima sunca.

Nakon posla planiram putovanja i odjeću za fotografiranja na destinacijama, radim na startupu NewFaces, družim se s prijateljima, pogledam nešto na Netflixu. Vikendi su skroz rezervirani za rad na startupu i počinju subotnjom kavom i sastankom u Tehnološkom parku Grada Zagreba.

W: Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Imam mnogo planova i ne znam kako ću sve stići. Voljela bih nastaviti putovati i svake godine posjetiti nekoliko novih mjesta na kojima još nisam bila.

Cilj je nogom kročiti na sve kontinente kao i posjetiti sve europske zemlje. U profesionalnom smislu usmjeravam se više na rad u području ljudskih potencijala, to je sada izazovno područje sa sve više tehnoloških kompanija koje muku muče u potrazi za programerima.

W: Pozitivne i negativne strane putovanja?

Obožavam osjećaj uzbuđenja dok planiram plan puta za sljedeću destinaciju. Aerodromi, avioni i letenje su mi velika ljubav i vodim evidenciju svakog leta, do sada ih je bilo 114.

Na putovanjima me oduševljavaju razlike u kulturi i običajima, što je egzotičnije to mi je zanimljiviji poput Balija i Filipina, a kada shvatite kako tamo živi njihov prosječan stanovnik shvatite koliko ste privilegirani već od samog rođenja.

Negativna strana je to što se gotovo nikad nisam fizički uspjela odmoriti na odmoru, moja su putovanja jako aktivna, nema mjesta za izležavanje. Planovi koje napravim su uglavnom „previoki“i znam da neću vidjeti sve s popisa, ali se trudim vidjeti i doživjeti što više.

W: Najneugodnija scena na putovanjima?

Valjda sam imala sreće no ne sjećam se niti jedne scene koja odgovara opisu na vaše pitanje. Nisam bila opljačkana, a niti sam se osjećala ugroženo.

Boravila sam u prilično zabitim krajevima i malim skromnim smještajima bez tekuće vode, ali nekako te svaka takva situacija nešto nauči o sebi i drugima, malo unaprijedi način razmišljanja, učini te fleksibilnim, otvorenijim za promjene i različitosti, a na kraju zahvalnim na onome što imaš.

W: Kako nastaju ideje za vaše fotografije na putovanjima?

Prije puta uvijek dobro proučim destinaciju, odaberem meni najljepše lokacije i isplaniram kutove snimanja. Drugi korak je odabir odjeće i raspoloženja na fotografiji te biranje doba dana kad je to najbolje izvesti. Zahtijeva puno planiranja, ali uživam u tome. Svaka fotografija posebna je uspomena.

Ako imate osjećaj za lijepo danas uz dobar mobitel i nešto dodatne opreme možete čuda. No obožavam surađivati s lokalnim fotografima, upravo kako bi to bilo lakše pokrećemo startup NewFaces. NewFaces će svakome omogućiti da pronađe fotografa i dogovori fotografiranje gdje gad da se nalazi. Više detalja možete vidjeti na www.newfaces.space.

W: Čime se inače bavite u životu?

Po struci sam psiholog i radim u Centru za rehabilitaciju gdje se provode programi za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Centar u svojim programima koristi školovane pse pomagače koji osim što mogu biti školovani da vode slijepu osobu mogu i donositi stvari, biti emocionalna podrška djetetu ili prepoznavati razinu šećera u krvi kod osoba oboljelih od dijabetesa. Kad ne putujem ili ne planiram putovanja onda radim na aplikaciji NewFaces. Volim kuhati, peći kolačei čitati knjige.

W: Profesionalna ste i poslovna mlada žena. Kakve su Vam ambicije?

Želim završiti izradu i plasirati na tržište aplikaciju NewFaces, nastaviti putovati poslovno i privatno, fotografijama bilježiti najljepše uspomene, usavršavati se i družiti se s ljudima koje smatram uspješnima i od kojim mogu nešto naučiti.

W: Najzanimljiviji događaj s putovanja?

Nešto što ću pamtiti cijeli život i što bih rado ponovila je plivanje s morskim psima na Filipinima. Kitopsine su vrste morskih pasa, najveće živuće riba na svijetu koje se hrane planktonom i mikroorganizmima, filtriranjem vode.

Imaju ogromna usta koja otvore više od jednog metra. Kad plivate među njima u vodi, osjećate se kao dio prirode, ali veličanstveni dio slagalice.

Nije me bilo strah, ali sam itekako osjećala strahopoštovanje prema tim ogromnim bićima. Dojmljivo je sve: od njihove veličine koja može dosegnuti i 12 metara do načina na koji se kreću vama na dohvat ruke. Nezaboravno iskustvo.

W: Ideje za budućnost?

Postoji popis stvari koje svakako želim vidjeti u budućnosti: Cappadocia i Pamukkale u Turskoj, otok Madagaskar i stabla baobaba dok ne izumru, flamingose na plažama Arube, Island, Maldive, Grand Canyon, polarnu svjetlost i neke još za mene posebne.

W: Što vas čini sretnom osobom po pitanju mode i snimanja? Kako birate fotografe s kojima surađujete?

Zabavno mi je smišljati teme i lokacije za snimanja, volim kad fotografije pričaju priču i najdosadniji su mi sterilni studijski uvjeti. Što je šarenije, posebno i s više detalja to sam sretnija. Postoji nekoliko fotografa koji su mi dobri prijatelji i često surađujemo no u pravilu volim mijenjati i raditi s novim ljudima.

Svatko je drugačiji, ima svoj stil i u skladu s time dobivate rezultat. To je u neku ruku kao skupljanje sličica, želite različitost jer ista ponavljanja nisu nikom zanimljiva. Važno mi je da je osoba pozitivna, da se trudi te da želi vrhunski rezultat pa makar to zahtijevalo, rano buđenje, penjanje na planinu ili više vremena. Ja uglavnom imam jasnu sliku što želim pa znam biti zahtjevna.

W: Najdraža kuhinja i jelo? Koju zemlju biste izdvojili kao najdražu po hrani?

Jako volim azijsku i talijansku kuhinju, ali također sve sa avokadom, mangom i morskim plodovima. Posebno pamtim najbolji sok od manga sa otoka Cebu na Filipinima, odličnu ljutu juhu iz plutajućeg restorana Jumbo Kingdom u Hong Kongu, sarajevske čevape, čaj od mente iz Rijada u Marakešu, brojne avokado tostove koje sam doručkovala po Americi i mnoge druge stvari.

Probala sam neka od najzanimljivijih, ali i najodvratnijih jela na svijetu, kao što je primjerice milenijsko jaje koje sam jela na Tajvanu te sušene skakavce i škorpione.

Autor: Marina Jakšić
Foto: Emmanuel Manchy i Ivan Zebić