Zašto nam je Iva zapela za oko je upravo njezina zanimljiva priča o afričkoj avanturi koja je trajala nekoliko mjeseci putujući potpuno sama kroz više zemalja Afrike.
Ovaj intervju vodit će nas riječima i fantastičnim dokumentarističkim fotografijama kroz mnoge zemlje Afrike, a saznat ćemo nešto više i zašto je tako lako zavoljeti ovaj koloritni kontinent.
Još jedna inspirativna i zanimljiva priča dolazi nam od žene iz naših krajeva, a riječ je studentici Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Ivi Znaor. Srednju umjetničku školu završava također u Rijeci gdje se već tada počinje zanimati za fotografiju.
Kako kaže Ivana: „Uvijek sam imala talent za crtanje, a na drugoj godine fakulteta upisujem izborni kolegij fotografije i tu se rađa nova ljubav, pogotovo prema crno bijeloj fotografiji.“
Afrika je u ovoj mladoj umjetnici pobudila nesebičnu ljubav pomaganja djeci i ljudima, no susrela se i sa stresnim situacijama na ovom putovanju.
“Afrika me zadivila, spoznala sam i naučila puno sebi i vidjela ljude koji po našim standardima nemaju ništa, ali zapravo imaju osmijeh na licu i mir u duši. Jer na kraju ipak je to ono što bi trebalo biti najvažnije.“ – govori nam iz srca Ivana koja nas je provela i kroz običaje raznih plemena, ali upoznala i s najboljim afričkim specijalitetima koje je imala prilike isprobati.
W: Možete li nam opisati kako je započela Vaša afrička avantura?
Još kao djevojčica sanjala sam da ću jednog dana lutati afričkim divljinama, ali kao školarki taj san se činio gotovo neostvariv. Afriku sam prvi put posjetila 2014. godine, kada sam mjesec dana provela u Keniji i Tanzaniji. Zaljubila sam se u te daleke krajeve, drugačije kulture i običaje. Kad sam sjela u avion za povratak u Lijepu našu, rekla sam sama sebi „vratit ću se opet!“. A u studenom prošle godine, moja afrička avantura je dobila nastavak.
W: Što Vas je motiviralo na putovanje po Africi?
Bilo je klasična kišna večer u Rijeci, a ja sam sjedila za svojim radnim stolom i čitala knjigu. Pročitala sam fantastičnu rečenicu koja je glasila ovako: „Slijedite svoju strast, jer strast – to ste vi“. Koliko je ta rečenica utjecala na mene, govori činjenica da sam iduće jutro kupila kartu za Kilimanjaro.
Šest mjeseci nakon, stojim na aerodromu u Veneciji, potpuno nesvjesna da sama odlazim u Afriku na nešto više od dva mjeseca. Grlim majku, sestru i cimericu, a u trenutku kada mi gospođa na pultu za odlaganje prtljage govori: „Your bags will wait for you at Kilimanjaro“, postajem svjesna da moja afrička avantura počinje.
W: Koliko vremena ste proveli u Africi i koji su vaši zaključci svih putovanja?
Moj plan je bio provesti dva mjeseca u Tanzaniji i Etiopiji. Ali kada se bližilo vrijeme za povratak doma, odlučila sam promijeniti povratnu kartu i produžiti svoje putovanje još mjesec dana. Tri mjeseca zvuče puno, ali u Africi su proletjela u tren oka. Situacije na koje se ne možete pripremiti te upoznavanje novih, nama vrlo dalekih kultura, naučile su me ponajviše o sebi samoj. Čovjek se nauči strpljenju, razumijevanju, toleriranju, ali i pomicanju vlastitih granica.
W: Koje ste zemlje posjetili i koju biste izdvojili kao najdražu?
Posjetila sam Keniju, a Tanzaniju i Etiopiju dva puta. Teško je izdvojiti najdražu jer mi je Tanzanija ostala u srcu još od 2014. i mislila sam da će teško biti nadmašiti trenutke proživljene tamo, međutim onda se dogodila Etiopija u koju sam se ponovo vrlo rado vratila.
W: Jeste li imali strah od putovanja u nepoznate i neistražene krajeve?
Pri samoj pomisli da uopće idem sama u tako daleke krajeve javljao se strah, ali u trenutku kada sam sjela u avion i krenula za Tanzaniju, kao da su svi moji strahovi ostali tamo na aerodromu u Veneciji. Strah je zamijenilo uzbuđenje i želja za novim saznanjima.
W: Pozitivne i negativne strane na vašim afričkim putovanjima?
Vjerovali ili ne, u ova tri mjeseca zaista ne mogu izdvojiti niti jedno negativno iskustvo. Sve što sam proživjela bilo je više nego pozitivno. Svaki dan sam u Africi pisala dnevnik, a gotovo na svakoj stranici sam podcrtala rečenicu „sretna sam“. Upoznavanje novih ljudi, kultura, plemena i običaja, vožnje kroz neopisive krajolike Tanzanije i Etiopije samo su dio pozitivnih iskustava.
W: Kakva je hrana u Africi i koju biste izdvojili kao najdražu?
Hrana u Tanzaniji je fantastična. Voće i povrće nemaju veze s ovim našim. Vegan sam šest godina i nisam imala nikakvih problema s prehranom. Svaki dan sam iz vrta sa stabla skidala avokado ili mango, a mogla sam i birati između desetak vrsta banana (probala sam čak i kuhane!). U Etiopiji sam uživala u njihovom tradicionalnom jelu injera shiro – plosnati kruh s umakom od leće. Injera shiro se služi bez vilice i noža, te se jede isključivo desnom rukom.
W: Kako je lokalno afričko stanovništvo na Vas reagiralo kao strankinju koja ih fotografira?
Lokalno stanovništvo u manjim mjestima nije naviklo na bijele posjetioce. Pogotovo ako govorimo o plemenima. Djeca su me uvijek gledala u čudu, a fascinirala ih je moja duga kosa i velika tetovaža na ruci koju su uporno pokušavali skinuti isto kao i moj lak s noktiju. Stariji ljudi uglavnom gledaju s distance, ali ima i onih koji znatiželjno priđu pa se žele upoznati.
Imala sam samo jednu nezgodnu situaciju gdje sam s leđa fotografirala pripadnicu Hamar plemena u Etiopiji. Ona se iznenada okrenula, a kada je vidjela da je želim uslikati, zgrabila je šibu i krenula na mene. Sva sreća sa mnom je bio lokalni vodič koji je poznavao njen jezik pa me obranio i povukao na stranu.
W: Koliko je novaca potrebno za putovanje slično vašem?
Ovisno što od putovanja očekujete, odnosno koji su vam prioriteti. Da li ste više tip koji bi se smjestio u jednom mjestu i proveo tamo mjesec dana ili bi ste kao i ja nastojali obići čim više gradova i mjesta? Tanzaniju sam prošla od samog sjevera do juga, pa do glavnog grada na obali i na kraju sam provela desetak dana na Zanzibaru. Nakon Tanzanije provela sam mjesec i pol dana u Etiopiji gdje sam također putovala na jug zemlje kako bi upoznala razna plemena. Za sve to bilo mi je potrebno oko tri i pol tisuće eura.
W: Postoje li kakve udruge ili udruženja naših ljudi koji žive u Africi, a koji vam mogu pomoći pri boravku u afričkim zemljama?
Ne poznajem takve udruge, ali imala sam nekoliko kontakata naših svećenika misionara koji borave u Tanzaniji.
W: Najopasnija afrička zemlja u kojoj ste boravili?
Kenija, Etiopija i Tanzanija su vrlo sigurne zemlje, a to znam iz prve ruke. Voljela bih posjetiti Nigeriju, ali za tu zemlju sam čula da nije sigurna, pogotovo za bjelkinju.
W: Najzanimljiviji afrički običaji koje biste izdvojili?
Posjet plemenima i upoznavanje njihovih običaja uvijek je vrlo zanimljivo iskustvo. U svakom plemenu sam naučila nešto. Kod Bušmana u Tanzaniji rukovala sam lukom i strijelom te palila vatru trenjem. U Mursi plemenu gledala sam izradu tradicionalnih tanjura koji se umeću u donju usnicu, a označavaju pojam ljepote, dok sam kod Karo plemena gledala tradicionalno oslikavanje lica i tijela.
Međutim ceremonije u Hamar plemenu su mi ostavile trag. Riječ je o bičevanju žena gdje žene tim činom muškarcu iskazuju ljubav i poštovanje, a ožiljci su im pojam ljepote i snage. Osim toga, vidjela sam i tradiciju preskakanja preko bikova čime dječak postaje muškarac.
W: Jeste li ostali u kontaktu s ljudima iz Afrike?
U Africi sam stekla mnogo prijatelja i gotovo sam u svakodnevnom kontaktu s njima. Zahvaljujući društvenim mrežama više i nemam osjećaj kao da su tako daleko.
W: Imate li planova za budućnost što se tiče povratka u Afriku?
Nekako sam sama sa sobom razmišljala da je možda vrijeme da napravim pauzu od odlaska u Afriku i da možda istražim neki drugi kontinent, poput južne Amerike. Ali niti ova tri mjeseca nisu mi bila dovoljna i ponovo želim otići u Afriku. Drugi put bih voljela posjetiti neku drugu državu, poput Namibije. Ali upravo zato što sam stekla jako puno prijatelja, pogotovo u Tanzaniji, znam da ću se kad tad ponovo vratiti.
W: Je li vas putovanje u Afriku oblikovalo kao drugu osobu?
Afrika me svakako promijenila, a ja sam objeručke prihvatila sve što mi je ona donijela. Kada pogledam unatrag, sa sigurnošću mogu reći da me ona naučila strpljenju, razumijevanju, pozitivnom razmišljanju, ali najviše zahvalnosti. Mi ljudi smo zaista nezasitni. Imamo sve, ali hoćemo još. Nikada nam nije dosta. Tamo sam vidjela ljude, koji po našim standardima nemaju ništa, ali zapravo imaju osmijeh licu i mir u duši. Jer na kraju ipak je to ono što bi trebalo biti najvažnije.
W: Što biste preporučili ljudima koji žele krenuti vašim stopama u Afriku?
Afrika je čudo. Kažu da te ona ili proguta ili ispljune. Poznajem puno ljudi koje je Afrika (kao i mene) progutala i često se vraćaju tamo. Moja preporuka je da ako nisu spremni zaboraviti komfor našeg života, neka ni ne pomišljaju o odlasku. Afrika nije za svakoga. Ono što ona pruži nekome može biti prokletstvo, a nekome blagoslov. Osobno ne žalim niti za jednom sekundom provedenom u Africi, a dao Bog da takvih trenutaka u budućnosti bude čim više.
W: Treba li se cijepiti prilikom odlaska u Afriku?
Za odlazak u države poput Kenije, Tanzanije ili Etiopije treba se cijepiti protiv žute groznice, trbušnog tifusa i hepatitisa. Česta zabuna je da se treba cijepiti i protiv malarije. To cjepivo ne postoji, ali postoje razni antimalarici.
Autor: Marina Jakšić
Fotografije: Ivana Znaor
