Tatjana Kelemen pokrenula i dovršila nesvakidašnji projekt izgradnje male hidroelektrane na rijeci Mrežnici što je stavlja u sam vrh je hrabrih, upornih i uspješnih žena.
Ova energična žena smatra da bi ovakvih hidroelektrana trebalo biti više u Hrvatskoj, ali da nažalost pojedine eko udruge djeluju bez ikakvih stručnih podloga i analiza te da je s njima lako manipulirati što zna biti vrlo opasno za naše gospodarstvo i poduzetnike.
Kako je stekla ovakvo mišljenje, kako je uspjela sve realizirati, koliko je truda i energije uloženo u ovaj projekt na rijeci Mrežnici, saznajte iz sljedećeg intervjua.
W: U prekrasnoj Dabrovoj dolini, na rijeci Mrežnici, posjetitelji željni ljetnog provoda u prirodi naći će tu svoju „idilu“. S obzirom na to da je ovdje inače u funkciji hidroelektrana već su svi navikli na tu vrstu „simbioze“ čovjeka i prirode, možete li nam reći zašto ste odlučili da ona sada ne radi?
U ovom trenutku kada se zbog uznapredovale pandemije Covid 19 ljudi okreću sebi i svojim poslovnim problemima, briga za Okoliš postaje nekako sporedna, iako neophodna i jako važna u svakom trenutku!! Stoga želim napraviti mali, ali vjerujem značajan pozitivan pomak u tom smislu.
Kako bih pokazala svoju brigu o okolišu i želju da prirodi vratim barem dio onoga što mi ona daje, sredinom srpnja odlučila sam obustaviti rad male hidroelektrane na trideset dana, iako time sebi uskraćujem siguran prihod.
Što se time dobiva? Na dobitku su svi: izletnici, priroda, slap koji će dobiti malo više od predviđenog biološkog minimuma, a također i partnerstvo s lokalnom zajednicom, jer tom gestom upravo pokazujem da mi je stalo do svega prethodno navedenog.
Željela bih pokazati da je, bez obzira na različita promišljanja, projekt male hidroelektrane „Dabrova dolina“ jedna zaista pozitivna priča i spremna sam učiniti sve da to i dokažem. Mislim da bi moj primjer trebali slijediti i svi drugi vlasnici hidroelektrana.
W: Kako ste uopće došli do ideje o izgradnji mini hidroelektrane na rijeci Mrežnici?
Radi se o vrlo interesantnoj poziciji. Slap Šušnjar je najviši mrežnički slap, koji sa svoje dvije kaskade doseže ukupno 13 m visine. To je, uz protok rijeke Mrežnice, izračunato kao značajan hidrološki potencijal.
Već je moj pokojni otac od kojeg sam naslijedila taj prekrasan posjed uz rijeku, 80-tih godina napravio malu hidroelektranu u ručnoj izradi i koristio ju za osnovne potrebe: kuhanja, rasvjete, grijanja. Kada su se različiti investitori počeli raspitivati za kupovinu te pozicije, shvatila sam da više ne mogu ostati po strani.
Štoviše, shvatila sam da sam dovoljno naučila, a odvažnosti mi nije nedostajalo te sam odlučila sama krenuti u navedeni projekt.
W: Od kuda ste crpili znanje i potrebne informacije za projekt koji nije iz vaše struke?
Postoje neka univerzalna znanja, postoje stručnjaci različitih profila, projektanti koji projektiraju pojedine sklopove postrojenja, zatim proizvođači opreme. Ja sam se zapravo našla u poziciji voditelja projekta i investitora, koji ne mora nužno imati sva znanja.
Kao manager, morate koordinirati, motivirati, povezivati stručnjake različitih područja koji rade na projektu, koji su na njemu angažirani, zajedno s različitim stručnjacima iz državnih institucija, tijela javne vlasti, lokalne zajednice koji su u projekt uključeni.
Budući da je cijelo upravljanje postrojenjem automatizirano, ono što mi je puno pomoglo je upravo moja struka.
Kao profesorica matematike i informatike odlično se snalazim upravo u tom dijelu. Nakon što sam prošla obuku upravljanja od strane proizvođača turbine, preuzela sam upravljanje i postala voditelj male hidroelektrane.
U osnovi svega je personalni kompjuter (PC) putem kojeg se vrši upravljanje postrojenjem, a sama sam prethodno dugi niz godina radila kao vodeći specijalist za informatiku u jednoj velikoj hrvatskoj banci.
W: Koliko dugo je trebalo i koji je bio ključni moment u kojem ste shvatili da možete od ideje krenuti prema izgradnji?
Prvi izračun hidropotencijala iz siječnja 2012.g pokazao je da postoji značajan hidropotencijal koji je zaista šteta ne iskoristiti.
Da mogu krenuti u realizaciju – to je bilo pitanje moje odluke, a garancije uspjeha nije bilo do samog završetka.
Odlučila sam da želim sačuvati u svom vlasništvu posjed ukupne veličine 130.000 m2 s 900 metara obale uz najljepšu rijeku u Hrvatskoj – Mrežnicu.
Vjerovala sam da je to odličan način da se posvetim tom kraju za koji sam emotivno posebno vezana. Posjed i istoimena mala hidroelektrana „Dabrova dolina“ dobili su naziv prema ratnom nadimku „Dabar“ koji je moj pokojni brat Davor, hrvatski dragovoljac poginuo u Domovinskom ratu, imao na dan pogibije.
Sada sam tome posvećena u potpunosti i to je, sigurna sam, najljepše što sam mogla učiniti za sebe i svoje, koji su tu i kojih više nema, za naša sjećanja na predivne zajedničke trenutke. Naš zajednički san je sada ispunjen.
W: Kako je protekao sam proces prikupljanja dokumentacije i financiranje ovakvog projekta?
Prikupljanje dokumentacije je vrlo dugotrajan i opsežan posao. Za ovakav projekt potrebno je ishodovati više od 70 različitih dozvola. Nebrojene su analize, stručna izvješća, projekti koji su tim dozvolama prethodili.
Sveukupno je za ishodovanje svih dozvola i izgradnju bilo potrebno više od 5 godina pa je mala hidroelektrana nakon pokusnog rada te obavljenog tehničkog pregleda, u proljeće 2017.g. započela s radom.
Postrojenje radi u automatici unazad 3 godine, poštujući sve propisane uvjete i mjere zaštite okoliša.
To je veliki financijski zalogaj za koji čovjek mora biti spreman. Financiranje je, u trenutku kad je projekt bio spreman za realizaciju, preuzela Privredna banka Zagreb, kojoj sam zahvalna za iskazano povjerenje i partnerstvo u ovom projektu. Radi se o dugoročnom projektu i dugoročnom financiranju.
W: Da li su Vas možda pratili i poneki problemi na tom zahtjevnom putu realizacije?
Problema je bilo napretek i teško bi ih bilo nabrojiti. Ali kada ih shvatite kao izazove, oni postaju još veći poticaj i motivacija. Onda naoružani hrabrošću i strpljenjem nastavljate plivati po ranije zacrtanom putu, jer nema natrag i nema odustajanja.
W: Kako je lokalna uprava, a kako stanovništvo prihvatilo projekt?
Veliko hvala moram izreći načelniku Općine Tounj gospodinu Ivici Sopeku koji je prepoznao važnost ovog modernog suvremenog ekološkog postrojenja za svoju općinu i dao zeleno svjetlo za njegovu provedbu.
Stanovništvo tog kraja također je dobro prihvatilo ovaj moj poduzetnički pothvat.
Shvatili su odmah da je postrojenje nužno i korisno. Svim dobronamjernim posjetiteljima dozvoljen je pristup rijeci čak i na mom privatnom posjedu koje se nalazi uz posjed tvrtke, kako bi nesmetano obavljali svoje hobije – ribolov, plivanje, veslanje. I mislim da je to korektno. Neki zauzvrat ponude i pomoć.
Problem nastaje kada drugi poslovno zainteresirani pojedinci požele napraviti sličan projekt. Konkretno, na istom slapu, možda i s druge strane rijeke. Onda će oni učiniti sve ne bi li doveli u pitanje moju opstojnost, a toga se najviše bojim.
To ne bi bilo uredu ni prema meni niti prema prirodi, o tome bi trebali svi dobro razmisliti. Poznato je da se pri tome ne ustručavaju koristiti različitim sredstvima pa i manipulirati različitim Udrugama koje nisu sastavljene od stručnjaka već mahom entuzijasta.
Takve eko udruge koje djeluju bez ikakvih stručnih podloga i analiza, sa kojima je lako manipulirati, vrlo su opasne za naše gospodarstvo i poduzetnike.
Oni obično ne nude nikakva rješenja, nikakve konkretne prijedloga unapređenja tehnologija i kvalitete života, a konstantno unaprijed izražavaju kritike kako bi opravdale svoje postojanje i svrhu te posebice trošenje novčanih sredstava koja su povukli iz državnog proračuna.
Eko aktivisti koji nisu birani od građana Republike Hrvatske, doslovno troše novac istih tih građana putem izdvajanja iz državnog proračuna.
Ujedno grade neke inicijative na Balkanu i u „Regionu“ (što god to značilo), a potrebno je okrenuti se Europi i svijetu kojem pripadamo i u tom smislu voditi se za pozitivnim primjerima Austrije, Slovenije, Švicarske, Francuske i ostalih zemalja u kojima je gotovo na svakoj rijeci i potoku napravljeno postrojenje kroz koju voda prođe i nastavlja dalje svojim tokom.
W: Što će se dalje dešavati s mini hidroelektranom? Kakva joj je budućnost?
Mala hidroelektrana „Dabrova dolina“ proizvoditi će električnu energiju u desetljećima koja slijede. Stručnjaci različitih profila predviđaju maloj hidroelektrani svijetlu budućnost. Ona je inovativna, ne zagađuje okoliš, deklarirana od strane proizvođača kao fish-friendly, nečujna i gotovo nevidljiva.
U zahvatu nije korištena brana, već koristi samo snagu vode i prirodni pad i po tome postaje ogledni pozitivan primjer u svijetu, posebno u državama u kojima je zakonom zabranjena izgradnja brana na vodotocima, kao što je to npr. Kanada. Ima i izračunatu količinu smanjenja emisije ugljičnog dioksida u iznosu od 676,80 t godišnje, čime razmjerno ima direktan utjecaj na smanjenje globalnog zatopljenja.
Mala hidroelektrana godišnje proizvede više od 1,6 milijuna kWh i dovoljna je za opskrbu električnom energijom 500 kućanstava.
Vrijednost projekta iznosi 1,6 milijuna EUR-a.
W: što biste savjetovali mladima i općenito ljudima koji žele pokrenuti neki projekt koji bi bio koristan za Hrvatsku i njene stanovnike?
Vjera u sebe, upornost, vjera u ljude i stručnjake (u našim Ministarstvima ima zbilja i vrlo stručnih i odgovornih ljudi koji su spremni pomoći) pokazuje se presudnim faktorom koji može pogurati pojedinca i čitave zajednice da učine nešto korisno za opće dobro svih.
Tada vaša vjera privuče ljude koji će svojom dobrotom, znanjem i razumijevanjem vaših iskrenih i plemenitih namjera, pomoći u ostvarenju vašeg projekta.
Ja ih zovem moji poslovni anđeli i oni to zaista jesu.
Ne povezuje ih nikakva institucionalna niti politička pripadnost, oni su samu Ljudi.
Zato hvala: Mariji, Antoniju, Ivici, Zrinku, Zvonku, Zoranu, Frani …
Autor: Diana Mikloš
Fotografije uz odobrenje: Samoborski glasnik d.o.o.
Naslovna fotografija: Diana Mikloš
