U zagrebačkoj galeriji „Forum“ izloženo je četrdeset i sedam karikatura pod nazivom „Sva lica Gorgone“ (16.12.2021.- 22. 1.2022.) slikara i crtača Josipa Vanište (1924.-2018.), a izložbu je omogućila Zaklada Josip Vaništa i angažman Vaništinog unuka Luke Filipovića (1990.).
U prvi mah me začudilo da ću vidjeti karikature, ali onda sam se sjetila ne samo tekstova o misiji i viziji grupe „Gorogona“ (1959.-1966.) nego i fotografija brojnih akcija „gorgonaša“ (slikara Josipa Vanište, Marijana Jevšovara, Julija Knifera i Đure Sedera, kipara Ivana Kožarića i arhitekta Miljenka Horvata te trojice povjesničara umjetnosti Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Matka Meštrovića i Radoslava Putara) koje su pokazivale nekonvencionalno umjetničko djelovanje u zajedničkim akcijama poput „Traženje oprosta“, „Gledanje u nebo“, „Gledanje u zemlju“, odnošenje slike u snijegom zatrpanu šumu i slično.
Brojni su filozofski napisi o poziciji „Gorgone“ u našoj sredini, ali sam prilično sigurna da je njihov pritajeni član bio homo ludens, pa me ova izložba Vaništinih karikatura zapravo nije trebala iznenaditi.
Da je to ipak uspjela, tumačim svojim selektivnim sjećanjima na Vaništu kao stišanog i smirenog sugovornika koji nadahnuto i nepokolebivo iznosi svoja uvjerenja, te na gotovo opipljiv osjet melankolije koja je prožimala njegove eseje, crteže i slike. Slažem se s napomenom povjesničarke umjetnosti Nade Beroš da je Vaništa živio u paralelnim svemirima, samo mi se čini da je tih svemira bilo više od dva.
Najstariji crteži izloženi u galeriji „Forum“ prikazuju scene sa zagrebačke Likovne akademije na kojoj je Vaništa diplomirao 1950. (nacrtani su ugljenom i nastali su vjerojatno između 1945. i 1950.), dok tridesetak onih nastalih između šezdesete i devedesete godine prošlog stoljeća prikazuju autoportrete, portrete njegovih prijatelja (Putar, Jevšovar, Mangelos, Seder), kolega (Vuličević, Bratanić, Tartaglia) i supruge Rozsi, ali pomalo neočekivano i estradnih ličnosti poput pjevača (Diklić, Kesovija, Štefok) ili televizijskih voditelja (Milan Subota).
Spomenuti crteži su uglavnom karikature, jače („nepodnosiva lica zabavljača“ ) ili slabije naznačene (potresni prikaz Putara iz godine 1988.), a uz olovku često je koristio flomaster, temperu i akvarel.
Izuzetno su zanimljivi crteži popraćeni komentarima, a naročito oni na kojima Vaništa prikazuje svoj posjet Krleži.
Izložba „Sva lica Gorgone“ Josipa Vanište podsjetila nas je na ljude koji su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća zauzimali vidno mjesto na području kojim su se bavili (umjetnost ili zabava), ali i na dragulje koje vjerojatno kriju ostavštine naših umjetnika i koji leže negdje zatureni čekajući svojeg marnog pronalazača.
Fotografije: Ivan Posavec
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
