Silno su mi drage izložbe u zagrebačkoj Galeriji SC iz ciklusa „Oni dolaze…“ jer me razvesele maštovitošću i duhovitošću u čemu je uspjela i izložba kipara Mateja Vukovića (1995.) pod nazivom „Razgovori pod suncem“ (5.- 12.7.2023.).
Njegove su skulpture skoro realističkih oblika odnosno izgledaju kao da su se rastopile pa ponovo skrutnule – dakle, istovremeno i jesu i nisu.
To je posebno uočljivo u kombinaciji čvrste forme po kojoj se „razlijeva“ dodana skulptura poput, na primjer, sivog ormarića iz čijih ladica nadiru žuti napuhani oblici kao da se žitka masa prelijeva iz pretijesne posude – pri tome siva boja ormarića pojačava pigmentaciju neobuzdanog žutila.
Na istom je tragu ali manje kontrastan rad koji prikazuje tamnu klupu sa svjetlo narančastim „sjedećim“ i „ležećim“ oblicima koji djeluju kao da su nekada drugačije izgledali, ali ih je zla sudbina, eto, preobrazila.
Tu su također „razlivena“ mlaka vode, usisavač za prašinu koji „grize svoj rep“, velika obješena zelenkasta tvorevina i crveni plastelinski oblici ( da spomenem još nekoliko radova) postavljeni naoko samostalno ali uz slutnju neke „tajne veze“.
Ne znam jesu li i drugi posjetitelji izložbe uočili kako se ova izložba zgodno poklopila s ljetnim uvjetima jer bi se pod utjecajem visoke temperature, u stvarnosti, mnogi predmeti baš ovako „izvitoperili“.
U jednom je razgovoru Vuković izjavio: „Cilj je da moj rad kod gledatelja promijeni prostor na koji je navikao i da izazove reakciju.“
Što se mene tiče, on je ovim svojim radovima, u tome potpuno uspio. Jer ja sam iz galerije otišla – razdragana.
Fotografije: Matija Smuk
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
