U jednom danu zna se promijeniti nekoliko tipova terena, tipova okoliša, uskih ili širokih na Putu svetog Jakova koji zove na hodanje i molitvu dalje i dalje. Sada je teren uglavnom brežuljkast, nema velikih uspona, no jučerašnjih 17 km totalno ravničarskog terena isto tako je bilo teško kao i usponi.
No Put svetog Jakova zna i na ravnom iznenaditi. Nekidan je bio neobičan fenomen, 12% uzbrdo i 18% nizbrdo. Uzbrdo je još i lakše, kreneš pa staneš, malo odmoriš pa nastaviš i tako jedan kilometar. Ali nizbrdo je problematično, pre strmo je za ići ravno pa se ide u serpentine, lijevo – desno, tako da spuštanje traje duplo od naznačenog.
Danas sam veći dio puta mirisao brnistru. Bilo je zbilja neobično, ali lijepo.
Kameniti dio Puta je najnestabilniji, tu moraš paziti na svaki korak i puno hodočasnika na takom terenu nastrada.
Hodočasnici čak prave i svoj put, uz postojeći, uglavnom na zemljanom travnatom terenu. Hodamo po travi, uvijek po travi, a kada nestane trave i put postane zemljan, opet se hoda po travi i tako nastaje sljedeća slika, tri zemljana i jedan travnati Put.
Piše: Ivica Bota
