Zagrebački izdavač „OceanMore“ nepogrešivo prepoznaje buduće dobitnike prestižnih književnih nagrada ili autore čije će knjige plijeniti pažnju čitatelja što je oboje primjenjivo na novinarku i književnicu Gloriu Lujanović (1993.) i njezine tri knjige: „Otac“(2023.), „Srce zemlje“ (2024. s HNK u Mostaru) i „Škola“ (2025.).
Teško je otkriti koliko je autobiografskog u svakom od tekstova ali lako je povjerovati da je ishodište u iskustvu koje se preobrazilo u literaturu što je vjerojatno u slučaju poeme „Škola“ koja je uprizorena kao monodrama u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji Teatra Gavran (Mala scena, 26.2.2026.).
Naznaka „poema“ odnosi se na strukturu teksta dok bi se sadržaj mogao opisati kao – zastrašujući.
Glavni lik je trinaestogodišnja debeljuškasta djevojčica koja pojavom ali puno više dobrim učenjem iritira svoje školske kolega pa se oni svakodnevno na njoj iživljavaju čineći joj mnoge ružne stvari od kojih je udaranje nogama i nabijanja kante sa smećem na glavu skoro podnošljivo.
Mali zlostavljači smišljaju sve okrutnija mučenja (vežu je za drvo i pišaju po njoj) ali je njoj najstrašnije što je vrijeđaju („Debela, debela, najela se pepela…“, nastavka se sjećate iz djetinjstva) a da pri tome nitko među njima ne pokazuje ni trunku simpatije.
Riječima autorice: „jedni su bili isljednici/oni koji me prate kuda hodam/drugi doušnici, dojavljivači/oni dreknu i kažu/ evo je ide/izvršitelji bi odrađivali ono što obično čine/ i nezaobilazna publika/rulja koja navija/rulja koja se smije/ rulja koja se zabavlja/rulja koja nema muda napasti me/ali ima muda/gledati druge/ima muda uživati u tuđoj boli/(…)/ta rulja koja nije imala muda/nijednom to zaustaviti/ni pomisliti da to zaustavi/nju prezirem više nego zlostavljače/rulja se danas ničeg ne sjeća/ništa ne pamti/rulja je srce svakog terora/bez rulje terora nema/rulja je teror sam.“
Nesretna djevojčica roditeljima zataškava pravo stanje (na primjer da je sjedila u parku jer ju kolege nisu htjeli pustiti na novogodišnju proslavu) jer ih želi poštedjeti svojih muka.
U školi postoje osobe koje bi trebale zaštiti slabe i ukoriti nasilne a to su razrednici i pedagozi. Trebali bi ali nerijetko ih nije briga nego „odrade“ nužno ne mareći za pravu istinu: umjesto da kore zlostavljače, kore zlostavljane tumačeći im da ponašanjem (u ovom slučaju dobrim ocjenama) izazivaju svoju okolinu.
Ipak, bio je jedan profesor, profesor povijesti koji je pokušao nešto „nitko nije ustao nitko se nije pomjerio s onih plavih/stolica /samo on/ taj jedan jedini čovjek/došao/ podigao me“ ali bio je nemoćan protiv sustava.
Kada su roditelji napokon došli kako bi je premjestili u drugu školu „ovi nisu dali/uvjeravali su da nema potrebe za tim/da će sve biti u redu/da je to faza/ da su to djeca“ a onda su ponudili premještaj „u razred s djecom s mentalnim poteškoćama“ iako je odlična učenica jer „ako se ona ne može snaći u razredu/ s dvadeset i osmero djece/najbolje je da ide tamo/preosjetljiva je za ovakav oblik nastave/ očito je da joj ovaj model školovanja ne odgovara“.
Poema završava ljutnjom na takvu školu ali i spoznajom da se čovjek mora naučiti izboriti za sebe a ne šutjeti pokoran i poslušan. „Nemojmo se zavaravati, kolege čitatelji, braćo i sestre, drugovi i drugarice, da se ovo dade čitati s neutralne distance, neostrašćeno, trezveno, sa zadrškom“ zapisao je urednik Kristina Novak jer „Škola“ nije samo priča o nasilju i njegovoj relativizaciji, niti o šutnji i pasivnosti institucija kojim se štiti nasilnik a krivica prebacuje na žrtvu, već o nužnosti da čovjek nikada, baš nikada ne smije dozvoliti da ga muče nego se mora braniti ili barem buniti, glasno, uporno i bez zadrške.
Miro Gavran je tekst prilagodio tako da je ispustio većinu psovki i neke od najžešćih opisa a dopisao je sugovornike koji se sa snimke „razgovaraju“s glumicom (izbor kostima Đurđa Janeš, originalna glazba, dizajn svjetla i tona Nikola Čeme).
Bez velikih gesta i gotovo racionalno, Rebecca Aleksić iznosi sjećanja zlostavljane djevojčice iz perspektive nekoga tko sada zna što treba učiniti. Vrlo su efektne promjene koje nastupaju kada monolog ustukne pred „dijalogom “ jer se tada tijelo „prisjeti“ prošlih trauma i kapuljača postaje zaklon.
Budući da je predstava primarno namijenjena školskoj dobi, završava drugačije nego tekst u knjizi pa umjesto poglavlja o miniranju škole, Aleksić čita „Ustav“ (s početka knjige) koji je donesen „s ciljem retroaktivne zaštite same sebe i onih koje tek treba zaštiti, a to nitko neće učiniti“ i broji deset članova od kojih mi je najdraži treći: „Ako si ikako u mogućnosti, na svaku uvredu reagiraj, na svaki udarac reagiraj./
Pokušaj naučiti osloboditi se straha i uzvratiti./Ako samo jednom vratiš, drugačije će te gledati.“
Mučni zapisi u knjizi i izravni nastup na sceni možda su jedini način da se pokuša nešto izmijeniti. Pokraj mene su sjedila šestorica polaznika prvog razreda gimnazije kojima je sve bilo smiješno što znači da ih se nije pripremilo za predstavu, jer godine su pretpostavka ali ne i garancija odraslosti (predstava je inače zamišljena za igranje u razredima).
Zanimljivije od đačkog nemara su mi bile njihove profesorice koje su odmah znale o kojim se učenicima radi, ali ih ipak nisu razmjestile uz ispriku da „nisu stigle“?!
Predstava je ionako bila isključivo za njih, dakle nije bilo nikakve žurbe! Ili im je bilo svejedno kao i onima na pozornici?
Fotografije: Boris Ščitar
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
