Engleski književnik Julian Barnes (1946.) pripada među najzanimljivije i najplodnije suvremene književnike, a za ljubitelje književnosti koji ga ne mogu čitati u originalu postoje prijevodi njegovih romana na hrvatski jezik (prema katalogu Knjižnica grada Zagreba čak jedanaest ).
Raznolikost njegovih tema i pristupa temama, odličan stil i zanimljiv pripovjedački pristup priskrbili su mu široki krug poklonika.
Knjiga koja me je u potpunosti obuzela i koju sam pročitala dva puta, prvi put ovlaš a drugi put s olovkom u ruci, nosi naziv „Buka vremena“ (The Noise of Time, prijevod Bartol Fuchs, Opus Gradna, 2017.) i bavi se odnosom između umjetnosti i vlasti, sudbinom slabog umjetnikovog bića u susretu sa svemoćnim Velikim Vođom.
Kako nerijetko opća mjesta izviru iz konkretnih primjera, Barnes se prihvatio darovitog ruskog glazbenog inovatora, skladatelja Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča (1906.-1975.) i njegovog stvaranja u Sovjetskoj Rusiji: prvo u razdoblju zastrašujućeg diktatora Josifa Staljina (1878.-1953.), a potom u doba njegovog nasljednika, „kada je život postao podnošljiv“, Nikite Hruščova (1894.-1971.).
Počevši čitati, bila sam očarana Barnesovom maštom, dok nisam spoznala (posegnuvši za Šostakovičevom biografijom), da je sve „gola istina“, da nabrojena imena nisu izmišljena i da su sve izdvojene godine provjerene (na kraju knjige je bibliografija).
Otkrila sam da čak i prikaz Šostakoviča (na početku romana) kako noću čeka ispred lifta da dođu po njega i da ga odvedu na ispitivanje, ima podlogu u riječima njegovog prijatelja, kultnog ruskog kazališnog redatelja Jurija Ljubimova (1917.-2014.): „Šostakovič je čekao da ga uhite usred noći ispred stana, pokraj dizala, da mu ne bi uznemirili obitelj.“ i da je svaka, pa i najluđa kombinacija, „prepisana“ iz stvarnosti i književno uobličena…
Roman je podijeljen u tri djela: „Jedan: na odmorištu“, „Dva: u zrakoplovu“ i „Tri: u automobilu“ u kojima su kronološki opisani skladateljevo mladalačko kreativno razdoblje ispunjeno strahom, prikaz sramotnog događaja na kongresu u New Yorku i konačno doba mira i blagostanja (koje se pokazalo najstrašnijim).
U prvom djelu romana opisuju se okolnosti vezane uz članak u „Pravdi“ (28.1.1936.) pod nazivom „Kaos umjesto glazbe“.
Članak je kritika njegove, do tada hvaljene opere „Lady Macbeth Mcenskog okruga“, čija je glazba odjednom opisana izrazima poput „gače i rokće i reži“, „razdražljiva i grčevita“ , a sve zato što se nije svidjela Staljinu (niti Mikojanu,Ždanovu i Molotovu ).
Pomiren sa spoznajom da je loš glazbenik istovremeno loš građanin, Šostakovič počinje očekivati razgovor s Vlašću, što ga je natjeralo da stoji noćima pred dizalom.
Ili kako to slikovito opisuje Barnes: „Otada nadalje postojala su samo dva tipa skladatelja: oni koji su bili živi i prestrašeni i oni koji su bili mrtvi.“(str 52).
Opisujući skladanje i strahovanje kao dvije ravnopravne komponente Šostakovičeva života, Barnes isprepliće vrijeme djetinjstva i odrasle dobi, prikazujući skladatelja pomalo kao buntovnika ali neosporno kao ovisnika o glazbi.
Istovremeno citiranjem relevantnih umjetnika podcrtava autentičnost tog doba („Nije dovoljnovoljeti sovjetsku vlast. I ona treba voljeti vas.“ Iljf i Petrov) kako bi jasnije istaknuo situaciju i atmosferu.
Budući da je Staljin bio svemoćan (i mušičav) mogao je povući svoje naredbe, pa tako odjednom Šostakovič opet dolazi u milost, njegova se djela ponovo smiju izvoditi i pristaje biti član delegacije na Kongres u New Yorku (1949.)(drugi dio romana).
Tamo je prisiljen pročitati nametnute govore (koje čita bezvoljno ili nepotpuno, kako bi dao na znanje svoje neslaganje, ali do slušatelja ipak dolaze pročitane teze), a odgovarajući na provokativna pitanja (Nicolas Nabokov) potvrđuje da se slaže sa Staljinovom politikom.
Mada Barnes vrlo zorno dočarava Šostakovičevu „moralnu sramotu“, pokazuje duboko razumijevanje za čovjeka koji je želio živjeti i stvarati u Rusiji, prozivajući one izvan SSSR: „Onih koji nisu mogli shvatiti jednu jednostavnu činjenicu o Sovjetskom Savezu: da je u njemu nemoguće reći istinu i ostati živ (…)
Htjeli su mučenike da pokažu pokvarenost režima
Ali vi biste trebali biti mučenik, a ne oni.“(str 107).
I tako se Šostakovič vratio kući, željan skladanja i izvođenja vlastitih skladbi(Barnes nigdje ne propituje razloge Šostakovičeva povratka, iako usporedno piše o Prokofjevu i Stravinksom koji su kratkotrajno ili potpuno napustili Rusiju).
U trećem dijelu romana, Barnes zapisuje strašne riječi o svojem junaku: „Linija kukavičluka u njegovu životu bila je jedina linija koja je tekla pravocrtno i prirodno.“(str 150), „I tako, ugradit će svu svoju preostalu hrabrost u glazbu, a kukavičluk u život“ (str 151), jer „Što se može suprotstavit buci vremena?
Samo ona glazba koja je u nama samima – glazba našeg bitka – koju je netko uspio prenijeti u stvarnu glazbu.“(str 122).
Naime, Šostakovič je učinio nešto čega se u mladosti istinski gnušao – pristupio je Partiji.
Život mu je postao lagodniji, oženio se vrlo mladom i odanom (trećom) ženom, ponovo se izvodila „Lady Macbeth….“(sada pod naslovom „Katarina Ismailova“), kolege i prijatelji su ga izbjegavali – a Barnes mu daje odrješenje: „Ono čemu se nadao bilo je da će smrt osloboditi njegovu glazbu: osloboditi je od njegova života.
Vrijeme će prolaziti i premda će muzikolozi nastaviti svoje rasprave, njegovo djelo će početi stajati za sebe.(….)njegova glazba bit će…samo glazba.“
Romansirana Šostakovičeva biografija ujedno je povijesna knjiga o tužnim i zlim sudionicima istog vremena, jer jedni bez drugih ne mogu postojati.
Pisan ironično (pozivajući se na rusku sklonost satiri) Barnesov roman je isprepleten dirljivim scenama i podrugljivim opaskama, a prikazujući svoje likove pokušava razumjeti i objasniti njihove postupke.
Na taj je način od pojedinačne sudbine stvorio opće mjesto nudeći prikaz nemoći plahog senzibilnog pojedinca prema političkom nasilju – tjelesna smrt je trenutačna, moralna smrt je trajna.
Da završim prikaz ovog stilski i sadržajno izuzetnog romana samim Barnesom: „Tragedije naknadno izgledaju kao farse“ (str 157).
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
