Humoristički intonirana knjiga „Tajni dnevnik Hendrika Groena (83 godina i ¼)“pojavila se 2014., pa kako je ubrzo prevedena na brojne jezike (s nizozemskog ju je na hrvatski prevela Svetlana Grubić Samaržija) postala je izuzetno popularna.
Pišući svakog dana dnevnik o životu u staračkom domu i (ne)zgodama što ih donosi starost, autor koji se krio iza imena svojeg junaka Hendrika Groena, ponudio je jedan veseliji i zabavniji pogleda na takozvanu treću životnu dob (što se očituje kroz naznaku: pokušaj da se nešto učini od života).
Groen kroz seriju zbivanja pokazuje da starci nisu otpisani ljudi koji gnjave svoju okolinu i da su usprkos slaboj fizičkoj kondiciji itekako skloni ugodama i avanturama.
Vozajući se na električnom skuteru (kojima ne uspijeva baš uvijek ovladati), organizirajući zajedničke izlete i odlaske u restorane, Groen je svjestan da mu je svako jutro poklonjena prilika za novi doživljaj (prigodno se zaljubljuje).
S prijateljem Evertom organizira klub pod nazivom „Starci, a ne mrtvaci“ prema „strogim“ pravilima (osam točaka koje valja uvažavati) u kojem je osmero ljudi, jer ih toliko stane u kombi (uključivši hodalice, štapove i invalidska kolica) što im omogućuje raznovrsne gurmanske i turističke doživljaje o kojima podrobno piše u dnevniku.
Glavni kriterij uspješnosti njihovog pojedinog poduhvata jest – koliko su se zabavili
Kada je Groenov „tajni dnevnik“ dobio (2016.) Nagradu publike za nizozemsku knjigu, saznao se identitet autora, tada 62-godišnjeg nizozemskog pisca Petera de Smeta.
Iste godine izlazi nastavak dnevnika pod nazivom „Novi tajni dnevnik Hendrika Groena (85 godina do kraja života)“, a na hrvatski ga jezik opet prevodi Svetlana Grubić Samaržija (Mozaik knjiga, 2018.).
“Novi tajni dnevnik“ počinje zadnjeg dana 2014. i Groen ga piše cijelu 2015. opisujući zbivanja u kojima sudjeluju on, njegov prijatelj Evert i ostali članovi spomenutog kluba „Starci, a ne mrtvaci“.
Tako pratimo dobre i loše dane, večere po različitim restoranima (proučavaju nacionalne kuhinje!) i dogodovštine na putovanjima, sukobe s ostalim korisnicima staračkog doma i bojazan od budućnosti.
Ne boje se oni smrti, čak i ne misle na nju, već strahuju za sudbinu svojeg obitavališta u svjetlu profita (starački se domovi ne isplate!).
Kako bi si priuštili ugodniji boravak, ali i siguran smještaj, organiziraju Odbor stanara kako bi izborili beneficije kod uprave doma.
Prateći Groenove svakodnevne kratke zapise, nalazimo puno duhovitih i lucidnih zapažanja, bez obzira opisuje li uživanje u hrani, ugodna druženja, nošenje pelena, posjet dementnim susjedima ili prikupljanje brošura o eutanaziji.
U odnosu na prvi „tajni dnevnik“ ovaj ne donosi nikakve novine, ali je i dalje duhovit i šarmantan, pun jezičnih kombinacija i kalambura.
U današnje vrijeme kada se starija populacija doživljava kao smetnja (ljudi sve dulje žive), pa ne nailaze na simpatije ni u ekstremnim situacijama, svatko bi trebao posegnuti za ovakvom knjigom.
Mladi kako bi spoznali da nisu „popili svu pamet svijeta“, a stari da se umjesto depresiji, okrenu još uvijek postojećim životnim ugodama.
Naš dnevničar Groen nema uvijek dobre dane, ali kada mu je teško, pogleda na žuti papirić s natpisom: „Nema kukanja, Groen. Akcija!“.
Jer, niti on niti njegovi prijatelji niti njegovi susjedi nisu mrtvi, samo su stari.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
