Ponekad neobičnost ljudskih života istovremeno budi sućut i izaziva divljenje. To bismo mogli reći za život gluhe slikarice Slave Raškaj (1877.-1906.), koja je u svojim slikama, posebice akvarelima, ostvarila zapanjujući svijet.
Taj svijet, ne samo da komunicira sa svojim promatračima, nego smješta ovu darovitu mladu ženu među vrhunske umjetnike akvarela i impresionističkog izraza unutar hrvatske i europske likovne umjetnosti.
Slava Raškaj
Rođena 2. siječnja 1877. u Ozlju u uglednoj bilježničkoj obitelji, krštena je pod punim imenom Friderika Slavomira Olga Raškaj.
U dobi od osam godina poslana je na školovanje u bečki Zavod za gluhonijeme (1885.-1893.) gdje dobiva likovnu poduku i tada nastaju njezini prvi crteži olovkom i tušem.
Vrativši se u Ozalj, nastavlja sa slikanjem i učitelj Ivan Muha (Otoić) prepoznaje njezinu darovitost, nagovara roditelje da ju pošalju na daljnje likovno školovanje u Zagreb, omogućuje joj smještaj u Zemaljskom zavodu za gluhonijeme u Ilica 83 (nakon iseljenja bolnice, pa Slava dobiva atelje u bivšoj bolničkoj mrtvačnici) i osigurava joj poduku kod jednog od najuglednijih slikara Bele Čikoša Sesije (1864.-1931.).
Muhin prvotni izbor bio je Vlaho Bukovac, no pošto je ovaj to odbio, Čikoš preuzima podučavanje (besplatno!) koje traje od 1896. do 1902.
Budući da je mlada slikarica bila ne samo izrazito darovita nego i vrlo lijepa, postoje različita nagađanja o naravi njihova odnosa.
Iako je Čikoševo slikarstvo ispunjeno historicističkim i simboličkim temama, Slava Raškaj svoj svijet pronalazi u krajolicima (čuvena serija lopoča iz Botaničkog vrta u Zagrebu), seoskim temama, mrtvim prirodama i portretima koje uglavnom izrađuje akvarelom, ponekad pastelom, rijetko uljem.
Odlika njezina slikarstva nije samo vrhunska tehnika, već i slikanje na otvorenom (en plein air), pa je za prikaz svjetlosnih promjena odabir akvarela upravo izvrstan.
Prozračnost i suptilnost njezinih boja, prepoznatljiv motiv usprkos rasplinutim rubovima i duboka proživljenost svrstava Slavu Raškaj među umjetnike koje bismo mogli opisati kao: „Bogom dane“.
Nitko do tada nije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti stvorio tako suptilne i snažne krajolike u tehnici akvarela.
Slikajući u doba kada su žene – umjetnice bile potiskivane i ujedno djelomice izolirana uslijed svojeg hendikepa, Slava Raškaj zahvaljujući darovitosti (uz potporu Čikoša i Kršnjavoga) izlaže na skupnoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika na Hrvatskom salonu kojim je otvoren Umjetnički paviljonu u Zagrebu 1898. i sudionicom je hrvatskog nastupa na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1900.
Međutim, za života ipak nikada nije samostalno izlagala
Od 1899. boravi opet u Ozlju gdje intenzivno slika brojne motive koji ju okružuju, obilazeći šume i obale Kupe, bilježeći slikovite vizure starog grada smještenog na visokoj stijeni i seoske kućice.
Mada komunicira slikajući, mlada slikarica počinje patiti od depresije (1902.) što ju odvodi u Zavod za umobolne, a kako se već otprije razboljela od tuberkuloze, umire 29.ožujka 1906.
Sahranjena je na groblju župne crkve u Stenjevcu, ali od 1990. njezini su zemni ostaci premješteni u dvorište crkve sv. Vida, nasuprot ozaljskog Starog grada.
Njegujući sjećanje na ovu izuzetnu slikaricu, grad Ozalj organizira različite manifestacije s naglaskom na mjesecu ožujku koji je proglašen mjesecom Slave Raškaj.
U Spomen sobi Zavičajnog muzej Ozalj (smješten u Starom gradu) čuvaju se njezini radovi, osmišljen je obilazak mjesta na kojima je stvarala svoje slike („Putovima Slave Raškaj“), a uvrštenje grada Ozlja na Europsku rutu impresionista (2019.) pokazuje globalnu kulturnu važnost.
Foto: Zavičajni muzej Ozalj, Goran Gazdek
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
