Prije službenog uplovljavanja u Luku različitosti, kako su titulirali Rijeku, Europsku prijestolnicu kulture 2020., otvarane su izložbe koje su pokazivale posebnost ovog „grada koji teče“ i ljudi koji su u takvom gradu stasali.
Među takvima, po svemu izuzetan, bio je Franjo (Franz, Francesco) Kresnik (1869.-1943.), vrhunski pedijatar i vrhunski graditelj violina.
Zahvaljujući donaciji njegovog prijatelja i sakupljača Justina Cuculića, posjetitelji Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci mogu vidjeti Zbirku Kresnik (od 1952.) u okruženju reprezentativnih dvorana nekadašnje Guvernerove palače (građena od 1893.-1896. u stilu visoke renesanse, madžarski arhitekt Alajos Hauszmann, 1847.-1926.), dok je u prizemnom izložbenom prostoru postavljena izložba pod nazivom „Violinom iznad granica – Stradivari u Rijeci/ Kresnik i Cremona“ (6.12.2019.-31.1.2021.).
Riječ „granica“ u Kresnikovom životu nikada nije značila prepreku
Rođen u Beču, živio je na Sušaku, medicinu je diplomirao u Innsbrucku, pacijente je obilazio po Rijeci, gradnju violina je proučavao u Cremoni; danju je liječio djecu, a noću gradio violine (poetski govoreći).
Od malih nogu učio je svirati violinu, ali umjesto na studij glazbe, po želji roditelja, uputio se na studij medicine.
Prema zapisima, bio je odličan liječnik i izvrstan dijagnostičar, a siromašnim pacijentima nije naplaćivao liječenje.
Očaran zvukom violine, pokušavao je dokučiti tajnu dobrog zvuka, pa je svake godine odlazio u Cremonu i proučavao ostavštinu najvećih majstora u koje su se oduvijek ubrajali Antonio Stradivari (1644.-1737.) i Giuseppe Guarneri del Gesu (1698.-1744.).
Kresnikova predanost i marljivo proučavanje učinili su ga cijenjenim stručnjakom, ali dovelo i do gradnje violina u vlastitoj radionici na Sušaku.
Violine nastale između 1902.-1905. još su na početnički način oponašale Stradivarijeve violine, no one nastale između 1910.-1915. već mu donose pohvale znalaca.
Desetljeća koja slijede svrstavaju ga među najbolje graditelje violina njegovog doba, a to dokazuju glavne nagrade na međunarodnim izložbama.
Slušajući zvuk violine mogao je pogoditi graditelja i godinu gradnje violine, pa su ga 1937. u Cremoni prozvali „uomo che legge i violini“ ( čovjek koji čita violine).
Tajnu dobrog graditelja violine sažeo je u tri elementa
Poznavanje akustičkih zakonitosti, nadarenost i trud.
Sam je eksperimentirao raznim vrstama laka za premazivanje drveta, smatrajući da svaki djelića violine doprinosi ljepoti zvuka.
Sagradio je 52 violine, 2 viole i 2 violončela, te glazbala za Holdenov gudački kvartet. Za sobom je ostavio nacrte za novi tip violine, razne upute i sljedbenike, ali ga je početak Drugog svjetskog rata omeo u otvaranju škole za gradnju violina na Sušaku.
Izložba „Violinom iznad granica“ u kojoj su se zajedno našli riječki PPMHP i Muzej violina u Cremoni (Tamara Mataija, Tea Perinčić, Fausto Cacciatori, Virginia Villa) nije samo ponudila uvid u život (namještaj, bista, fotografije) i rad (violine, dokumenti, nagrade) izuzetne osobe, koja je svoje znanje, nadarenost i trud pokazala na svim razinama djelovanja, već je predstavila njegove prethodnike.
Naime, u prvim mjesecima izložbe mogle su se vidjeti violine iz spomenutog muzeja u Cremoni, među kojim po jedan primjerak Stradivarijevog i Guarnerijevog glazbala.
Rasporedom predmeta autori postava(Sanjin Kunić, Nikolina Radić Štivić) su osmislili ugodan i zanimljiv obilazak izložbe, a sviranje na Kresnikovim violinama u popratnom programu je najbolje što se nekoj violini može dogoditi, jer violina na kojoj nitko ne svira, možda i nije violina?!
Foto: Tiberiu Marta
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
