Brode li ovakvi brodovi?

Mladu populaciju u pravilu doživljavamo kao dinamičnu i spremnu za akciju, jer oni drugi, tiši i drugačiji, puno su manje primjetni.

Čini mi se da je upravo potonjima pjesnikinja i pripovjedačica Sonja Zubović (1962.) namijenila roman „Belini brodovi“ (Ljevak, 2020.) o petnaestogodišnjoj Izabeli koja nakon majčine smrti seli iz Rijeke u Zagreb gdje započinje živjeti u tetkinoj obitelji.

Izabela odnosno Bela nikada nije upoznala oca (on plovi dalekim morima i zato ga nema ), pa osim što vrlo teško doživljava majčinu smrt, osjeća nelagodu pri dolasku u novu sredinu. Budući da je roman psihološki a ne kriminalistički , vrlo brzo saznajemo okolnosti oko Belinog rođenja (iako su se strasno voljeli, roditelji su se morali razići) i ime oca koji nije moreplovac (nego televizijski urednik) što je Belina mama pismom objasnila svojoj sestri.

Usporedno sa životom u novoj obitelji (tetak Šime je izrazito simpatičan ) čitamo Belin dnevnik (koji piše prema uputi psihologinje) i pratimo promjene u njezinom odnosu prema sestrični i novim prijateljima (svi su vršnjaci) kroz brojne , zgodno napisane scene.

Iako Bela ne uspijeva upoznati oca, dobiva (polu) brata i prihvaćajući nove okolnosti, njezino odrastanje poprima stabilne konture.

„Svi moji brodovi, i nakon najvećih oluja, ostali su na površini. Potezi kistom su mi mekši, jasniji …“ piše Bela u dnevniku i tako otkrivamo da slika i da se osjeća sve bolje. Prvo i zadnje poglavlje romana zbivaju se na Filmskom festivalu u Puli iz čega saznajmo da je Bela svoju životnu priču pretočila u uspješan film.

Zubović opisuje Belinu svakodnevicu spretno balansirajući između radosti i tuge, mada epizode, prema mojem sudu, odišu pretjeranim optimizmom: dvojica prijatelja se nikada ne svađaju, obitelj je naglašeno skladna, svi su izuzetno ljubazni, nitko nikome ništa ne zamjera, sve se uspijeva mirno raspraviti i riješiti – „kak na filmu“ rekli bi Zagrepčani. Kada sam zaklopila knjigu, pomislila sam da je ova priča, usprkos tragičnim zbivanjima , malo previše idilična.

No, ubrzo sam se pokajala zbog te misli, jer nam je u ovom trenutku baš pomisao o mogućem boljitku jako, jako potrebna i možda se poruka romana nalazi u Belinoj završnoj rečenici: „Samo ću se pustiti i ploviti“.

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button