„Izgubljen, bez osmjeha, bez riječi, usamljen, bez dodira i zagrljaja, s maskom na licu, ostale su mu samo oči, sjajne, mokre, treperave.
Jedino one ne lažu, pune straha i zabrinutosti susreću se i govore, a negdje u njihovoj beskrajnoj dubini, tračak je nade.“ piše Ivana Padavić (1996.) o konceptu svoje izložbe „Istina je u očima“ postavljenoj u TTF galeriji (studeni 2021.).
Autorica je završila Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu (tekstilni i modni dizajn), ali je to svoje obrazovanje „dopunila“ znanjem o grafičkom dizajnu (digitalno izdavaštvo) i potaknuta mogućnošću kombiniranja tiska i tkanine osmislila seriju portreta. Galerija Tekstilno-tehnološkog fakulteta ne može se pohvaliti prostranošću, ali je zato dostupna pogledu izvana.
To, dakako, nije u potpunosti zamjena za ulazak pa se promatrač mora zadovoljiti cjelinom bez detalja. Ukoliko je moguće prići pojedinom radu, odmah se uočavaju intervencije na otisku, tanki slojevi tkanine čija debljina nagovještava reljefnost, a ova vabi neposlušnu ruku.
Teoretičari umjetnosti (uglavnom) smatraju da se umjetnine promatraju očima a ne rukama (može li se doista odoljeti skulpturama?), ali ovi radovi su toliko sugestivni, da ih se želi „upiti“ i vidom i dodirom.
Dakako,ovo potonje nije preporuka, ali sam skoro sigurna da se autorica ne bi previše bunila, jer kada se već odlučila za motiv portreta odnosno očiju kao dominantnog djela slike, onda bi morala pretpostavljati da će oko povesti ruku… Izložba je postavljena u dva prostora: u većem su veliki autoportreti koji „izviruju“ preko intervencija izvedenih tekstilom i bojom, a kao dodatak tu se nalazi samostojeći objekt, dok je drugi prostor ispunjen neizbrojivim brojem portreta.
Dakako, „neizbrojiv“ je posljedica ogledala, pa iako nije neka novost, odlično se uklopilo u ideju o socijalnoj blizini ( posjetitelj se doista ne osjeća usamljenim) . Završit ću riječima autorice: „U košmaru kontradiktornih informacija, svijetu prepunom slika, raspršene pažnje i zbrkanih misli, čovjek se zarobio u virtualni svijet (2020., op. a.), u bezgraničnu mrežu vizualnih informacija u potrazi za istinom.“
Uglavnom, iako je bila prisiljena na određeni način života, radove nastale u izolaciji Ivana Padavić je ovom izložbom preobratila u komunikaciju („Što nas ne ubije, to nas ojača“).
Fotografije: Koraljka Kovač Dugandžić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
