Nedostatak novaca i loši uvjeti rada nisu omiljeni među kazališnim (i inim) umjetnicima, ali iskustvo i statistika pokazuju da su upravo ti elementi poticajni pri nastanku zanimljivih ostvarenja.
U zagrebačkoj četvrti Gornji grad-Medveščak u Mjesnom odboru Voćarska (Voćarska 71) jedna ljupka dvorana čekala je svoj kazališni debi i dočekala ga je predstavom „Svinje“ Tomislava Zajeca u režiji Kristine Grubiša i produkciji UO Boom! Teatra (21.11.2021.).
Nije na odmet prisjetiti se pjesmice o malim složnim rukama (Arsen Dedić, Drago Britvić), jer se Grubišina režija spomenute predstave vremenski podudarala s njezinom asistencijom redatelju Krešimiru Dolenčiću na postavljanju Kuljerićeve opere „Animal Farm“ (sve u znaku prasaca!), dok se njegov susjedski angažman poklopio s namjerama novih ljudi na čelu MO.
Zajecova (1972.) morbidna i vesela priča o dvije sestre , Ibru i Maloj Ibru, koje se bave svinjogojstvom i ubijanjem, dvoznačno naslovljena „Svinje“ (2001.) često je izvođena, jer usprkos realističnim dijalozima pripada području apsurda (stvarnost ju ipak još uvijek nadmašuje), a glumicama pruža mogućnost da prikažu svoje umijeće.
Do sada sam vidjela samo jedno uprizorenje te drame (rujan 2011., Dječje kazalište Dubrava) u režiji Helena Petković i izvedbi Nine Benović i Aleksandre Stojaković, a kako se igrala u i oko trošne kuće u Dubravi, jednako su, kao i sama predstava , bili upečatljivi znatiželjna romska djevojčica na ogradi okućnice i policijski auto ispred kuće.
Sadržaj drame se može dvostruko tumačiti: kao suživot dviju poremećenih sestara koje zbog umjetničkih želja mlađe sestre otimaju profesore, pa ih, ukoliko ovi ne ispune očekivanja, ubijaju i pokapaju na svojoj svinjogojskoj farmi ili kao niz estradnih nastupa glazbenih umjetnica (ubojstava se izmjenjuju s pjesmom i plesom prema naputku da se radi o „mjuziklu iz života na farmi“; u deset prizora) koje se osim za dobrobit svojih svinja , brinu za „umjetničko ozračje“ .
Drama „Svinje“ pripada među rane Zajecove radove i razumijem one kojima se djelo čini šašavo i morbidno (što ne mogu zanijekati), ali usprkos tome , ova drama obiluje duhovitim scenama (kada očevom kosturu padne glava, Mala Ibru komentira da „Nemaju svi glavu za konceptualnu umjetnost“) i jasnom karakterizacijom likova, autoritarnom Ibru i nesigurnom Malom Ibru.
Moram reći da mi je drago što se Grubiša, izgleda, nije previše uplitala u glumački posao, nego je „udarila“ tempo izmjenom glazbenih i govornih elemenata (dobili smo program za „Priredbu/ Variete“ sastavljen od osam točaka koji izvode Ibru Odabrana, Mala Ibru, Flafi, Tata; ovo dvoje potonjih su mrtvi papagaj i kostur) i dozvolila Terezi Ireni Prpić kao Ibru i Teni Nemet Brankov kao Maloj Ibru da pokažu što znaju.
I jesu, doista jesu. Hladna i opaka, gorda u svojoj nadmoći i spremna za kontakt tek suzdržanom grimasom i pokretom očiju, Prpić je sjajno utjelovila autoritet i svemoć, protkane suzdržanom ljutnjom na svoju mlađu i situacijama nedoraslu sestru za koju je ipak veže ljubav. A ta mlađa, nesigurna i zahtjevna Mala Ibru, ima u Nemet Brankov nevjerojatno uvjerljivog tumača: s ljupkim licem, pletenicama i pogledom „u skriž“ ona je sušta nedužnost, ubojica dječjeg lica (sa „super močom“).
Mada je glavni adut predstave gluma Irene Tereze Prpić i Tene Nemet Brankov, kazališna predstava je zajednički rad, pa su za cjelinu zaslužni izvrstan dramaturg Đorđe Kosić, duhoviti scenografi i kostimografi Borna Ivanuša i Ivana Stećuk, funkcionalni oblikovatelji svjetla i zvuka Martin Šatović i Nikola Krgović te suradnica za pokret Viktoria Bubalo.
Možda je neprimjereno u jednom ozbiljnom kazališnom promišljanju izjaviti da uopće nisam marila za analizu teksta, nego da sam gledajući predstavu uživala u glumi i još više u spoznaji da se u Zagrebu mogu sresti kazališni anđeli čuvari (za prijatelje KAČ).
Fotografija Boom! teatar
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
