Krilatice poput „Snađi se druže! “ ili „Pomozi si i Bog će ti pomoći“ vjerojatno su posljedica ljudskih iskustava, a potpuno odgovaraju definiciji inteligencije kao snalaženju u novim situacijama i zato više nikoga ne iznenađuje da su se odnedavno razgovori o knjigama preselili iz knjižnica u kafiće, a multimedijalne predstave u ne-kazališne prostore.
Odabir galerijskog čistog i praznog prostora gotovo je imperativ za predstave sa snažnom vizualnošću kao što je to predstava „Stidljivost drveća (brojevi, brojevi, brojevi)“ izvedena u Galeriji Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb u koprodukciji Multimedijalne kolibe i Play/Pause –Paint Film, Mueller (3.11. 2021.).
Naslov me podsjetio na prirodnu pojavu poznatu kao „stidljivost krošnji“ koja opisuje drveća jednake visine (mogu biti iste ili različitih vrsta) koja rastu jedno do drugog, ali se ne dodiruju krošnjama. Botaničari su taj fenomen pokušavali rastumačiti raznim teorijama kao što su pojačana fotosinteza odnosno nužnost proboja sunčeve svjetlosti do nižeg raslinja, onemogućavanje štetočina koje se hrane lišćem da prijeđu s jednog drveta na drugo ili očuvanje vršnih grančica .
Vjerojatno ponukan ovom, nesumnjivo, egzistencijalnom pojavom, dramatičar Dubravko Mihanović Šimičić je pišući predložak za predstavu zapisao rečenicu u kojoj nabraja moćna, egzotična stabla i koju započinje: „Prostor između /ničiji i svačiji“, a završava gotovo filozofski: „drveće propušta /drugo drveće/ bez straha/ kako bi preživjelo.“
Čitajući ove navode u prenesenom značenju, prepoznajem poticaj da bismo se ipak, usprkos uvjetima nametnute izolacije i iznjedrenog straha, mogli i bez fizičkog dodira družiti , stidljivo i uporno.
Glumac Filip Šovagović svirajući vlastitu glazbu na gitari, izgovara poetski monolog čime potiče plesačicu Zrinku Šimičić Mihanović na njezinu osobnu interpretaciju, prepoznatljivu i blisku ili asocijativnu i metaforičnu.
U ovoj predstavi sastavljenoj od raznorodnih umjetnosti, opčinila me je, zbog moje vizualne osjetljivosti, animacija Michaele Mueller koja u danom trenutku, pomoću staklenke, užeta i sličnog „banalnog“ materijala/ predmeta kreira fascinantne oblike i boje nudeći mističan ugođaj.
Odjednom, neopazice, iako sjedimo udaljeni jedni od drugih, obavijeni čarolijom slike, glazbe, glasa i pokreta, postajemo „krošnje koje stvaraju zajedničku kupolu bez međusobnog dodira“. Treba li u ovom trenutku više od toga?
Fotografije: Fotografija Jasenko Rasol
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
