Mada djeluju poput pjesničkog zapisa sljedeće rečenice neobično točno opisuju predstavu „Selfiemorphia“ autora i koreografa Marina Lemića: „Nemogućnost odvajanja i istovremena nezaustavljiva potreba za odvajanjem.
Od grupe. Kolektiva. Identiteta. Djelića identiteta. Ideje. (…) Slavlje bivanja zajedno. Odlasci i povratci, da bi se ponovo otišlo.(…)“
Predstavu je ostvario zajedno s izvođačicama Filipom Bavčević, Dorom Brkarić i Dorom Sarikaya unutar programa Koreospektar u Zagrebačkom plesnom centru (29.4.2024.).
Scenograf Josip Kresović je pomoću nepravilno formiranih brojnih blistavih ovala, uz dizajnera svjetla Bojana Gagića, oblikovao izuzetno zanimljiv prostor u čiju se posebnost ipak nisu uklopili kostimi Brune Jakupović.
Suprotno rečenom, skladatelj Nikola Krgović N/OBE izuzetno uspjelo prati plesnu izvedbu i ne sjećam se kada sam posljednji put vidjela takav sklad između glazbe i suvremenog plesa!
Početna scena pokazuje tri plesačice koje leže na podu daleko jedna od druge i njihove lagane, lijene kretnje prati sanjiva glazba koja biva sve otvorenija i glasnija kako se diže plesna dinamika (dramaturgija Nikolina Rafaj).
Prvotno stidljivo ali potom sve intenzivnije izvođačice se približavaju jedna drugoj ispreplićući udove i pribijajući se tijelima: individualnost se postupno gubi na račun zajedništva i pred nama se stvara klupko u kojem je teško prepoznati „moje“ i „tvoje“ – sve je „naše“.
Budući da „sve na tom svijetu samo mijena jest“, odjednom počinju djelovati neke „odbojne“ sile i čvrsta kugla se počinje rastakati. Do pojedinca. Do osamljenika. Sada bi po mojem sudu bio logični kraj predstava, no izvođačice su se ponovo, mada sporije, počele okupljati.
Predstava „Selfiemorphia“ temelji se na suptilnoj koreografiji, promišljenoj izvedbi, dopadljivoj scenografiji i izuzetno dobroj glazbi a to je doista puno više od onoga što inače dobivam!
Fotografije: Neven Petrović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
