Britanski dramatičar, scenarist i romanopisac Peter Shaffer (1926.-2016.) napisao je dramu „Amadeus“ (1979.) nadahnut kratkom dramom ruskog pjesnika Aleksandra Puškina (1799.-1837.) „Mozart i Salieri“ (1830.) u kojoj je opisano rivalstvo između dvojice skladatelja koji žive i djeluju u Beču u vrijeme cara Josipa II, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.) i Antonija Salierija (1750.-1825.).
Budući da je Mozart umro mlad i prilično naglo, Puškin „optužuje“ Salierija za trovanje!
Puno toga u Shafferovoj drami ne odgovara zbilji, ali ionako nije riječ o biografijama nego o „Božjoj nepravdi“: infantilni, egoistični, prostački i neobuzdani Mozart je glazbeni genije, dok je bogobojazni i pristojni Salieri tek osrednji skladatelj.
Svoju spoznaju Salieri obznanjuje Bogu : „(…) jedini sam čovjek u ovom trenutku koji prepoznaje tvoju inkarnaciju“ i zaključuje: „Razumijem svoju sudbinu. Sada prvi puta osjećam svoju prazninu kao što je Adam osjetio svoju nagost“.
Odlično napisani dijalozi uvjerljivo dočaravaju ozračje i odnose među sudionicima, te oblikuju situacije i nove konstelacije do mjere da zanemarujemo dokumentarnu istinu.
Shafferova drama „Amadeus“ je veliki izazov (osobito nakon Formanovog filma) za svaki glumački ansambl ali mislim da ne griješim ako kažem da je predstava koju je režirao Aleksandar Popovski u Drami SNG Maribor (25.4.2024.) pun pogodak.
Dok publika ulazi, na pozornici djelomično skrivenoj bijelim zavjesama, stoji zakukuljeni lik, uskoro prepoznat kao ostarjeli Salieri (godina je 1823.) koji će retrospektivno prepričati svoje bivanje uz Mozarta: počinje o odnosu s Bogom za kojeg je procijenio da mu je sklon (slavni je dvorski skladatelj) sve dok se na dvoru nije pojavio Mozart (1781.), „odvratan“ čovjek ali božanstven skladatelj.
Skidanje zastora pokazuje na pozornici lože koje su „nastavak“ onih iz gledališta pa nastaje valjkasti prostor, zajednički za glumce i publiku.
Scenograf Vanja Magić „ponudio“ je tako publici izravni pristup Salierijevoj sudbini: iako uporno nastoji uništiti Mozarta, on je duboko nesretan i povrijeđen čovjek kojeg boli njegova prosječnost.
Lože po etažama omogućuju hijerarhijski prikaz i dok je car (Davor Herga) u gornjoj, njegovi su savjetnici van Swieten (Matevž Biber) i von Strack (Matija Stipanič) te dvorjanke (Tina Rojko, Eva Mlakar Poštrak) u donjim ložama.
Na pozornici, u središtu zbivanja, su Salieri (Aleš Valič), Mozart (Žan Koprivnik) i njegova supruga Konstanca (Julija Klavžar) a njima se pridružuju svi koji s njima komuniciraju (lako se prolazi između loža i scene) Pijanistica Sofia Ticchi smještena je postrance (povremeno je car otjera od klavira), a sopranistica Katarina Barbara Krnjak u ulozi Katherine Cavalieri cirkulira ovisno o statusu – pjevačica ili priležnica.
U nastavku predstave sve je očitije Mozartovo novčano i duševno rasulo ali raste i Salijerijev očaj pa je scena puna „rastrganih“ crnih plastika iza kojih se naslućuju lože.
Scenograf Vanja Magić i dizajner svjetla Sašo Bekafigo načinili su vjerodostojni ambijent koji uz osnovnu svrhu, ukazuje i na duševna stanja protagonista.
Tu je „dvojnost“ nastavila i kostimografkinja Marita Ćopo prikazujući odjećom i karakter i status pojedinog lika : Salieri nosi crnu decentnu odjeću, dok su ostali u šarenim odijelima i haljinama, s perikama i jako našminkani. Odjeća u drugom, mračnom dijelu predstave, odražava sve teži život Mozartove obitelji, ali ni ostali likovi nisu više tako prpošno odjeveni.
Mislim da ne pretjerujem tvrdeći da je Ćopo obavila izuzetno dobar posao.
Aleš Valič (gostujući glumac) je mirnim artikuliranim govorom i suzdržanom mimikom prikazao razočaranog čovjeka koji se, suočen s vlastitom osrednjošću, prometnuo u ogorčeno biće spremno uništiti izvor svoje frustracije – Bogu ne može ništa ali može „progoniti“ njegovog ljubimca, Mozarta.
Gradeći mu se sklon, Salieri ometa Mozartove pokušaje da dobije posao, nastoji mu zavesti suprugu, razara njegovu psihu a na pitanje je li Mozart otrovan odgovara: „Otrovalo ga je deset godina mojeg neprijateljstva“ (međutim, dirljiva je završna „pieta“).
Razigran, bezobrazan i sklon uvredljivoj iskrenosti, Mozart je sušta Salierova suprotnost što Žan Koprivnik zbilja neodoljivo prikazuje: cereka se, skače, govori šašavosti i usprkos tomu, svi ga obožavaju.
Izvrsna je scena kada ga ocrne pred carem da je u operu „Figarov pir“ uklopio balet (što je car izričito zabranio) pa se on spretno opravdava da je to neophodan svadbeni ples i car se i sam upusti u plesanje (koreografija Rosana Hribar). Ili kada ostaje praktički bez prihoda i jedino dobiva malo novaca kao član Slobodnih zidara, pa ga Salieri nagovori da u operu „Čarobna frula“ uvrsti njihove obrede znajući da će mu ovi nakon toga uskratiti novac.
U predstavi se, osim spomenutih opera koristi glazba iz opera „Otmica iz saraja“ i „Don Giovanni“ te iz nedovršenog „Rekvijema“.
Davor Herga je izvrstan kao nepredvidljiv vlastodržac čija promjenjiva sklonost Mozartu odnosno Salieriju stvara puno komičnih situacija, pri čemu Biber i Stipanič poltronski prate njegove želje demonstrirajući dominaciju moći.
Julija Klavžar precizno pokazuje kako se Konstance Weber od radosne mile ženice pretvara u očajnicu, dok lijepi glas Katarine Barbare Krnjak podiže glazbenu komponentu predstave.
Popovski je dobrim tempom i dajući svakom glumcu dovoljno vremena da do kraja oblikuje svoj lik dobro izbalansirao oba djela predstave (pozdravljam pauzu). Ujedno moram opet istaknuti dobar izbor suradnika koji su ostvarili vizualno doista moćnu predstavu.
Fotografije: Peter Giodani
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
