Za natjecateljski program 11. GIBANICE – bijenala slovenske suvremene plesne umjetnosti selektorice Pia Kraemer, Biljana Tanurovska- Kjulavkovski i Maja Kalafatić su od 49 prijavljenih predstava za natjecanje odabrale sedam (osma, „Things Thing“ Jana Rozmana uvrštena je izravno jer je na prošlom Bijenalu on nagrađen za predstavu „Thinging“) predstava koje se razlikuju u pristupima i poetikama ali im je zajedničko da: „(…) povezuju ples, pokret i koreografiju s aktualnim temama (…)“.
Osim predstava, na Bijenalu su bile radionice i razgovori, a plesni stručnjaci i organizatori iz devet zemalja (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija, Bugarska, Grčka, Rumunjska, Turska) sastali su se kako bi se dogovorili o Balkanskoj plesnoj platformi (rezidencije, koprodukcija, showcases, edukacija) koja bi suvremeni ples učinila „vidljivijim“.
Publika je predano ocjenjivala svaku predstavu i najboljom je proglasila predstavu „Venera: između zatočeništva i bijega“ u izvedbi autorice i koreografkinje Male Kline (produkcija ELIAS 2069. i Mercedes Klein, Kino Šiška, 23.2.) koju je nadahnula slika „Rođenje Venere“ (oko 1485.) renesansnog talijanskog slikara Sandra Botticellija (1445.-1510.).
Rimska božica ljubavi i ljepote Venera rođena je iz morske pjene pa je Botticelli smješta golu na veliku školjku koju antropomorfni likovi vjetrova guraju prema obali gdje je očekuje žena (vjerojatno personifikacija Proljeća) kako bi je prekrila laganim ogrtačem.
Scenografkinja i kostimografkinja Petra Veber „dozvoljava“ samo fragmentarnu pojavu Botticellijve slike na dva uspored-na paravana (kamera, režija i montaža filma Hana Vodeb, Darko Herič, Mala Klina, Matež Ftičar; dizajn svjetla Jaka Šimenc) tako da Kline, uz izuzetnu glazbu violončelista Kristjana Krajnčana, plesom komunicira sa slikom i vlastitim projekcijama uklopljenima u nju.
Mada se između scena pojavljuju naslovi, nije baš uvijek sasvim jasno što se zbiva, ali zbog utiska koji svojom isprepletenošću ostavljaju vizualna, glazbena i plesna komponenta, to prestaje biti presudno. Kline izranja iz vlastitog prostora i plesom uranja u prostor slike, uspravlja se iz fetusnog položaja ali nestaje, nenadano se „sakrivši“ među konture naslikanih likova.
Raspoloženja joj variraju pa se razigranost naočigled pretače u očaj – a onda ga poništava neka nadošla mističnost. Iako se povremeno neki postupci ponavljaju bez posebnog razloga, predstava posje-duje izuzetno ozračje, tipično za ovu zanimljivu umjetnicu.
Fotografije: Urška Boljkovac
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
