HDD galerija odnosno galerija Hrvatskog dizajnerskog društva (Zagreb, Boškovićeva 18) privlačan je prostor u kojemu svoj dom nalaze obimom nevelike ali znakovite izložbe.
Privlačne i edukativne, one često premošćuju razmak između jučer i danas povezujući poznate proizvode s njihovim autorima, „dizajnerom s imenom i prezimenom“, jer „projektant nije anoniman“.
Upravo navedene izraze nalazimo u pratećem pisanom materijalu izložbe „Blaženka Kučinac i industrijsko oblikovanje u tvornici namještaja“ u HDD galeriji (11.-29.12. 2020.) autorice Vanje Brdar Mustapić. Blaženka Kučinac (1937.) je, završivši Odjel za unutarnju arhitekturu zagrebačke ŠPU (1958.) kratko vrijeme radila u Zagrebačkoj tvornici pokućstva, da bi potom od 1960. do 1980. u osječkoj Tvornici namještaja („Mobilia“) „Ivo Marinković“ ( nasljednice Povischilove „Prve jugoslavenske tvornice savijenog pokućtva“ utemeljene 1884.) ostavila duboki i trajni trag u oblikovanju pojedinačnih stolica i sobnih garnitura. Završno radno desetljeće provela je u zagrebačkim poduzećima „Šipad“ i „Solidarnost“ (1980. – 1991.).
Izložba putem fotografija pokazuje dizajn njezinih najpoznatijih sobnih garnitura (Osijek III, 1967.), blagovaonica i kuhinja , te vrlo popularnu dječju sobu „Pipi“ (1972.). Nazvana prema domišljatoj i svojeglavoj junakinji iz romana Astrid Lindgren „Pipi Duga čarapa“, dječja soba Pipi je često nazivana „garnitura koja raste s djetetom“, jer su je resile osobine kao „varijabilnost, komponibilnost i multifunkcionlnost“ zahvaljujući kojima se mogla prilagoditi „svakom prostoru i raznim potrebama zavisnim od dobi djeteta“(Brdar Mustapić).
Mogla se mijenjati duljina kreveta, podešavati visina pisaćeg stola i nagnutost plohe, ljestve za penjanje na krevet služile su ujedno kao nosač za police, ploha ormara koristila se kao ploča za šaranje, a izrazita crvena boja djelovala je vrlo živopisno.
Osim obilja fotografija garnitura i originalnih nacrta za pojedini proizvod, na izložbi se mogu vidjeti pojedinačne stolice („Dora“, „Kristina“ , „Akros“) i elementi za odlaganje (većina u vlasništvu autorice Blaženke Kučinac i tek ponešto iz MUO), a svakako su kuriozitet njezini drveni školski radovi (kutijica i tanjurić).
Cjelokupni grafički i predmetni materijal je izuzetno pregledno postavljen (Ksenija Jurinec) što omogućuje dobar uvid u autoričino stvaralaštvo. Upravo zbog izvanredno osmišljene izložbe, ne mogu se ne zapitati , gdje su pohranjeni radovi Blaženke Kučinac, osim u njezinom vlasništvu?!
Fotografije HDD galerija, Goran Gazdek
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
