Prokrstarili smo bečkim parkovima za pse i otkrili što Zagrebu nedostaje da postane pet-friendly metropola

Dva četveronožna pseća recenzenta s potpuno različitim karakterima i estetskim standardima za pseće parkove u Hrvatskoj i to u svijetu urbane kinologije donose nam slikovit i oštar kritički osvrt kakav samo ptičar Louis i maremmano Chloe mogu “napisati”.

Zagrebački parkovi za pse protiv bečkih oaza glavna su tema nove recenzije koju donose Louis i Chloe dok istražuju je li hrvatska metropola doista dog friendly destinacija ili samo loše uređena livada.

Ova dva četveronožna kritičara pročešljala su sve gradske kvartove u kojima postoje pseći parkovi s napomenom kako podsljemenske zone (Medvešćak, Šalata, Gračani, Šestine…) uopće nemaju pseće parkove, i kako bi provjerili zašto su ograde u Hrvatskoj urbani mit a bečke livade za pse s malčem i dvostrukim vratima nedostižan standard.

Dok snježnobijeli ovčar maremmano Chloe pazi na svoje krzno izbjegavajući blato zagrebačkih ledina ptičar Louis testira izdržljivost improviziranih zona koje više nalikuju na zaboravljena gradilišta nego na prostore za sigurnu igru. Njihov oštri osvrt razotkriva sramotni postotak uređenosti domaćih psećih zona u usporedbi s austrijskom infrastrukturom koja nudi preko dvjesto vrhunski opremljenih lokacija s funkcionalnim ventilima za vodu i čistom podlogom.

Gdje ipak pronaći luksuz s bazenima i agility spravama?

Srećom na mapi Hrvatske pojavilo se nekoliko modernih oaza koje podižu ljestvicu i nude sadržaje o kakvima Louis i Chloe sanjaju. Ako tražite mjesta gdje vaš pas može doista zaplivati ili vježbati na profesionalnoj razini tri lokacije se posebno ističu svojom ponudom.

VauLand je pseći park smješten na adresi Budenec, 10361, Sesvete predstavlja vrhunac ponude s pravim bazenom za pse opremljenim sustavom za filtriranje vode i prostranim agility poligonima na čak osam tisuća kvadrata.

Bark Park na lokaciji Savska opatovina, 10090, Zagreb nudi brojne sprave za vježbanje i vratolomije uz moderan prostor za socijalizaciju dok se Pasograd u Brezovici na adresi Drežnik ističe visokom sigurnosnom ogradom i mogućnošću individualnih termina za treninge u miru.

U Beču su ovakvi sadržaji integrirani u javni sustav pa u zonama poput Angelibad-Parka psi imaju vlastitu uređenu plažu na Starom Dunavu. Chloe i Louis zaključuju kako je vrijeme da Zagreb prepiše koji recept iz austrijske metropole jer naši ljubimci zaslužuju prostore koji su stvarno održavani a ne samo označeni na karti radi birokratskih kvačica u tablicama.

Dok se u Beču strogo poštuju pravila o sigurnosnim vratima i namjeni prostora, kod nas su “pseće zone” postale prečaci za sve osim za ono čemu su namijenjene.

Divlji zapad u ograđenom prostoru psećeg parka – poznaju li građani bonton ponašanja u parku za pse?

Louis i Chloe primjećuju da zagrebački parkovi za pse često služe kao tranzitne zone za bicikliste kojima se ne da zaobilaziti ogradu, čime izravno ugrožavaju sigurnost ljubimaca u trku. Ništa manje opasni nisu ni posjetitelji koji te prostore doživljavaju kao besplatna igrališta za djecu ili mjesta za piknik s hranom, što je u svijetu vrsnih njuški poput Louisa recept za totalni kaos i potencijalne sukobe.

Što o tim pojavama u nekom psećem parku kaže hrvatski zakon (i komunalni red)?

Zakon o zaštiti životinja i lokalni Pravilnici o držanju kućnih ljubimaca (poput onoga Grada Zagreba) prilično su jasni, iako se rijetko provode!

Kada je riječ o namjeni samog psećeg parka pravila jasno nalažu da su lokacije označene kao parkovi za pse rezervirane isključivo za istrčavanje i socijalizaciju četveronožaca. Ulazak biciklima ili drugim prijevoznim sredstvima izravno narušava sigurnost životinja i vlasnika te se u pravnom smislu može tretirati kao ugrožavanje javnog reda i mira.

Pitanje sigurnosti i nadzora u psećem parku nalaže da je svaki posjednik psa dužan držati psa pod kontrolom no zakon istovremeno podrazumijeva da je osigurani prostor doista siguran za tu svrhu. Upravo zato ulazak osoba koje nemaju pse a pogotovo boravak male djece bez nadzora u zonama gdje su životinje puštene s povodca predstavlja ogroman rizik koji bi komunalni redari morali strože sankcionirati.

Higijenski standardi i pravila o hrani u svim uređenim europskim sustavima strogo zabranjuju unošenje namirnica u prostore s većim brojem slobodnih pasa. Takvo ponašanje nepotrebno provocira agresiju zbog čuvanja resursa i izravno krši odredbe o odgovornom vlasništvu i sigurnom suživotu u urbanoj sredini.

Njihova zajednička analiza zagrebačke infrastrukture za pse, konkretno pseće parkove u usporedbi s bečkim standardima razotkriva duboki jaz između deklarativne “dog friendly” politike i sive, muljevite stvarnosti na gradskom terenu.

Zagrebačka svakodnevica za ove je pse potraga za nepostojećim skladom jer se prostori namijenjeni njihovoj igri često pretvaraju u nepregledne blatne površine čim padne prva kiša.

Sustav drenaže u zagrebačkim psećim parkovima čini se kao davno zaboravljeni pojam iz prošlog stoljeća, a realnost Savske ili Kajzerice nudi tek improvizirane ledine na kojima je teško razaznati gdje prestaje opasna prometnica, a počinje sigurna zona za igru, jer fale cijeli dijelovi zaštitnih ograda.

Treba spomenuti i fenomen malenog psećeg parka na Kozjaku gdje je ograda sastavljena od različitih modela, potpuno nestandardizirana i na pojedinim dijelovima preniska uz vrlo prometnu cestu i dječji vrtić. Chloe je u jednom trenutku preskočio nešto poput metalnog dijela bolničkog kreveta i našao se na prometnici usred zavoja te na sreću ostao živ.

Ograde su u domaćem kontekstu prečesto tek urbani mit ili klimave prepreke, a sigurnosna vrata najčešće imaju potrgane kvake il neispravne zasune, dok je osnovna oprema poput ispravnih slavina s vodom ili redovito opskrbljenih kanti za otpad postala rjeđa pojava od tartufa u šumama Istre.

Situacija nije ništa bolja ni u ostatku Hrvatske jer se u Splitu ili Osijeku ograđeni i funkcionalni parkovi mogu nabrojati na prste jedne šape, što ostavlja dojam da su te zone opstale isključivo zahvaljujući entuzijazmu vlasnika koji sami krpaju žice i donose vodu. Postotak uređenosti prostora u našim gradovima Louis i Chloe ocjenjuju sramotnim, naglašavajući kako se mjesta za pse tretiraju kao zaboravljena skladišta građevinskog materijala, a ne kao prostori za sigurnu socijalizaciju i igru kućnih ljubimaca.

Pseći valcer u parkovima Beča

Potpuni civilizacijski šok uslijedio je prelaskom granice i ulaskom u bečki sustav psećih parkova koji broji više od dvjesto vrhunski uređenih zona prilagođenih potrebama životinja i njihovih vlasnika, a neki od njih čak imaju i bazene i sjajne agility naprave i igračke.

Beč nudi dvostruka sigurnosna vrata koja sprječavaju neplanirane bjegove, slavine iz kojih doista teče pitka voda te podloge od malča ili sitnog šljunka koje čuvaju čistoću krzna čak i nakon višesatnog trčanja nakon padanja kiše. Chloe je u takvom okruženju uspio zadržati svoju snježnobijelu boju, što je u zagrebačkim uvjetima apsolutna nemoguća misija.

Zaključak ove pseće recenzije šalje jasnu poruku nadležnim gradskim institucijama da je krajnje vrijeme za prepisivanje bečkih recepata i stvarnu brigu o javnim površinama.

Dosta je bilo označavanja lokacija na karti samo radi birokratskih kvačica dok psi i dalje preskaču nestabilne ograde i kupaju se u mulju jer nemaju adekvatne pseće parkove. Hrvatski gradovi zaslužuju prostore koji su doista održavani, a Chloe i Louis su svojim iskustvom dokazali da razlika između zapuštene ledine i civiliziranog parka nije samo estetsko pitanje, već pitanje poštovanja prema građanima i njihovim kućnim ljubimcima, bez obzira bili psi maleni ili veliki.