Nakon što je gledatelje HRT-a proveo kroz skrivena europska dvorišta, botaničke vrtove i raskošne interijere u svom putopisnom serijalu „Savršena mjesta sa Sašom Šekoranjom“, jedan od naših najcjenjenijih akademskih slikara, cvjećara i scenografa predstavlja novo autorsko izdanje, a to je emotivni i vizualni dnevnik „Veselite se jako!“.
U ekskluzivnom razgovoru za Wish.hr Saša Šekoranja otkriva kako su izgledala rana jutarnja snimanja u okolici Rima, zašto savršenstvo danas smatra jeftinom vrlinom, kako puni baterije na svom imanju u Istri te kako mu blagdani započinju u kuhinji uz bakine recepte za božićne kolače, dok istovremeno u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba priprema zvučnu i vizualnu instalaciju posvećenu zvonicima u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
W: Gledatelji HRT-a upravo ispraćaju posljednju epizodu Vašeg putopisnog serijala „Savršena mjesta sa Sašom Šekoranjom”, u kojem ste Europu prikazali kroz posve osobnu, visokoestetiziranu vizuru. Kakav je osjećaj sada podvući crtu i vidjeti svoja lutanja i vizualna istraživanja sažeta u zaokruženu televizijsku priču?
Jako sam sretan, sve je to bilo divno putovanje na mjesta koja stvarno volim, mjesta koja me inspiriraju i kojima se vraćam. Najvažnije mi je u radu da ne stojim na mjestu, nego da se stvari mijenjaju, da učim i rastem. Ali sada kada je ovom putovanju kraj, veliku sreću mi čini to što su gledatelji prepoznali što sam htio reći. Moglo je ispasti i drukčije, da se ne razumijemo, ali po odjeku koji čujem, baš smo se dobro razumjeli.
W: Kroz epizode niste tragali za razglednicama, nego za atmosferom, zaboravljenim vrtovima, tržnicama i starinama. Možete li izdvojiti neki europski kutak ili susret koji Vam se tijekom ovog putovanja najdublje urezao u pamćenje i ostavio neizbrisiv stvaralački trag?
Da, lijepo ste to primijetili, pronašao sam i neke divne ljude koji su me očarali. Profesor Rosario, direktor botaničkog vrta na Siciliji, čije riječi ponekad i sada citiram… Ma on je poput zanesenjaka, poput rijetke vrste cvijeta koju treba pažljivo slušati i čuvati. Pa susret s lady Egremont u Petworth Houseu, zaista je divno vidjeti kako se elegancija i finoća mogu iščitavati iz načina, gesta i pokreta. Ona je i kao muzika i kao ples, kakva inspiracija!
W: Vaša estetika traži vrlo specifično svjetlo, oko za naizgled nevažan detalj i posebnu vrstu tišine u kadru. Koliki je bio izazov izaći iz intimnog mira ateljea pred televizijske kamere i pronaći zajednički vizualni jezik s autorskim timom kako objektiv ne bi narušio tu suptilnu atmosferu?
Jurili smo i hvatali kadrove – Vanja, Ana, Pino, Ante, Duje… Jao, sigurno su me malo i mrzili 
kad bih odlučio da počnemo sa snimanjem prije šest sati ujutro kako bismo uhvatili magle na brežuljcima u okolici Rima ili prvu zraku sunca koja se baš samo u to doba dana probije kroz prozor i padne na kristale lustera pa čitava soba postane čudesna.
W: Gotovo paralelno sa završetkom emitiranja serijala svjetlo dana ugledala je i Vaša nova autorska knjiga „Veselite se jako!”. Je li rad na televizijskom projektu utjecao na ritam i energiju same knjige ili su ta dva velika projekta nastajala u posve odvojenim stvaralačkim tokovima?
Da, pa jedno završava, novo počinje i evo, još nisam niti raspakirao kofere, a već treba okititi borove….Obožavam taj tempo, mislim da ti to daje i mogućnost da budeš fokusiran na sam rad. A što se same knjige tiče – ne, ona nije nastajala paralelno sa serijalom, složena je puno prije. Znate, ja se trudim biti dobar organizator, to je jako bitan dio posla. Ne podnosim kaos.
W: Naslov „Veselite se jako!” zvuči poput svojevrsnog životnog manifesta i poziva na slavljenje svakog trenutka. Knjiga funkcionira kao vizualni i emotivni dnevnik u kojem se prepliću Vaši crteži, zapisi i trenuci inspiracije. Je li Vam bilo teže ogoliti se pred publikom kroz vlastiti rukopis na papiru nego stati pred televizijske kamere?
Ma ne, ništa mi nije teško, ja radim samo ono u čemu uživam, pa na kraju kroz čitav proces i stvaranje novog rada mislim da ima smisla to i pokazati, uspostaviti ponekad i dijalog… Ma na kraju volim i pljesak, hahaha
W: Za razliku od dinamičnog televizijskog formata koji prolazi u trenutku, knjiga traži usporavanje, dodir papira i miris tiskarske boje. Kako je tekao proces selekcije radova i crteža za ovo izdanje kada je trebalo desetljeća Vašeg efemernog stvaralaštva pretočiti u trajni tiskani oblik?
Brzo, ne razmišljam predugo – selektiram pa prespavam, odlučim i presiječem. Ono što mi je najvažnije u svemu jest uvjerljivost, a sad je li neka fotka manje ili više dobra… Ma ništa ne treba biti savršeno, barem mi se danas čini da je uz kompjutere savršenost postala jeftina vrlina, pa sam ja za malo manje savršenih detalja, ali za savršenu cjelinu koja priča priču.
U ovoj knjizi ima dosta teksta – moja prijateljica Zrinka Šamija lijepo me vodila kroz neku vrstu intervjua gdje su sva moja sjećanja na ljepotu, a ljepota i toplina, pa to je Božić… Jao, baš mi se sviđaju i njezini naslovi i podnaslovi.
W: Iako serijal i knjiga vode publiku kroz europske metropole i raskošne interijere, Vaša ultimativna kreativna točka i oaza ostaje seosko imanje u Istri. Koliko je upravo taj mir među čempresima i rad sa zemljom bio nužna protuteža i ishodište iz kojeg se vraćate zagrebačkom ateljeu i novim idejama?
Vikendi su rezervirani za selo u Istri, vrt i prijatelje i točno premostim od ponedjeljka do petka ovdje u Zagrebu pa onda jurim u svoj vrt…. U njemu sam sretan.
W: Kada se slegnu svi dojmovi s putovanja, a knjiga „Veselite se jako!” krene svojim putem u domove čitatelja, što je ono ključno što biste voljeli da publika ponese iz ovog Vašeg dvostrukog stvaralačkog poglavlja?
Inspiraciju. Ideju ljepote kao bunt protiv svog užasa koji nas okružuje.
W: Kraj godine u Zagrebu nezamisliv je bez Vašeg blagdanskog potpisa u Ulici kralja Držislava, koji redovito donosi sasvim novu bajku. Što ove sezone pripremate za Božić i doček Nove godine, i hoće li se dio te estetike, optimizma i radosti iz knjige preliti u ovogodišnju blagdansku čaroliju?
Ove godine su na red došli recepti ispisani rukom moje bake, sve je u znaku božićnih kolača… Za mene Božić počinje u kuhinji kad otvorim staru kuharicu i iz nje zamirišu vanilice, voćni kruh… Pa to je Božić!
I ove godine pripremam, u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba, instalaciju – ako se sjećate prošle godine, Gabi s prvim snijegom – ove godine smišljam rad za Strossmayerovu galeriju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Crtam zvona i zvonike koji će biti sastavni dio instalacije.
W: Spomenuli ste kako upravo crtate zvona i zvonike za novu blagdansku instalaciju u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Možete li nam otkriti malo više o samoj ideji i poruci koju ove godine želite prenijeti posjetiteljima u srcu zagrebačkog Adventa?
Zvukovi sa zvonika koji stoljećima oblikuju našu svakodnevicu pozivaju na misu, mir, na druženje i ljubav. Zvuk i crteže zvonika iz čitave Hrvatske postavljam u centar adventskog događanja, ovdje, u samom epicentru kulturne i duhovne misli – u palaču Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Ova izložba nije samo vizualni prikaz. Kroz izložene videoinstalacije i crteže zvonika mi zapravo gledamo arhitekturu koja rađa zvuk. Zvuk koji odjekuje prostorom i stvara jedinstvenu simfoniju. To je simfonija koja nas povezuje, koja nadilazi vrijeme i koja nas u ovo blagdansko doba najglasnije podsjeća na ono najvažnije – radost zajedništva i ljubav prema bližnjima. Sretan Božić!
Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica
Saznajte još:
Intervju iz najljepšeg dvorišta u Zagrebu – zašto je Kuća karikature naše novo omiljeno mjesto na zagrebačkom Gornjem gradu?
Najpoznatija književnica svijeta priznala zašto se godinama pretvarala da je muškarac i kakve veze s tim ima njezin heroj iz djetinjstva
Ante Vrban: put inovativnog arhitekta od skica s djedom do svjetskih prestižnih nagrada
Iris Pinjuh ispunjava svaki interijer istinskom ljepotom življenja
Alain Ducasse chef s 21 Michelinovih zvjezdica u intervjuu otkriva sve o restoranu na vodi
