Mada se navozim i nahodam dolazeći do savskog nasipa gdje se nalaze Klub „Močvara“ i Pogon Jedinstvo, predano dolazim na njihove raznolike programe (prednost dviju susjednih hala prepoznali su brojni organizatori), pa tako nisam propustila ni koncertno- filmsko- instalacijski program Vedrana Ružića pod nazivom „Music beyond zen“ (Močvara, 20.4.2023.) u okviru 32. MBZ.
Kombinirajući film „6 metara“ i crteže projicirane na pločama iza kojih je svirao s grupom glazbenika (Vedran Ružić – kontrabas, Zvjezdan Ružić-klavir, Borko Rupena-udaraljke, Adriano Bernobić- bubanj) i od kuda je Riccardo Staraj dovikivao komentare, Vedran Ružić je spretno dočarao situaciju u kojoj se zatekla njegova obitelj kada se izgradila cesta između Matulja i tunela „Učka“ i obiteljski se posjed našao udaljen 6 metara od ceste.
Osim što je buka znatno pogoršalo kvalitetu života (Ružićeve i još nekoliko susjednih obitelji), neizvjesnost oko očekivanog termina selidbe izaziva dodatne frustracije.
Projekt sastavljen od filma, crteža i muzičkih improvizacija nije samo umjetnički koncept nego izravna poruka, čak vapaj. Već godinama Muzičko biennale Zagreb naručuje od domaćih autora operno ili baletno djelo, koje se najčešće izvede mali broj puta (usprkos trudu, vremenu i novcima uloženih u njih te zanimanju publike), pa se možemo pitati o sudbini opere „Lennon“ Ive Josipovića u režiji Marine Pejnović i pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera nastaloj u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i 32. Muzičkog biennala Zagreb praizvedenoj zadnjeg dana MBZ (22.4.2023.), što s javnom generalnom probom i jednom reprizom čini tri izvedbe.
Veliko zanimanje za operu koja se bavi (libreto Marina Biti) zadnjim trenucima karizmatičnog rock – glazbenika Johna Lennona (1940.-1980., ubio ga je psihotični obožavatelj Mark David Chapman) leži donekle u biografskom, neglazbenom podatku skladatelja: od 2010. do 2015. bio je predsjednik Republike Hrvatske (tada je malo domaćih koncerata ozbiljne glazbe bilo bez neke njegove skladbe!).
Josipovića glazba nije strana čak ni onima čije uho nije naviklo na suvremenu glazbu, pa iako u operi ima ponešto „napornih“ dijelova, izvrsne su zborske dionice, sjajna je Marija Kuhar Šoša u ulozi Yoko Ono i skoro su „revijalni“ napjevi „tango a tre“ (u kojem Lennon – Domagoj Dorotić miri Yoko Ono i bivšu suprugu Cynthiju – Helena Lucić Šego ) i završni „give peace a chance“ (libreto je na engleskom jeziku).
Odnosi i zbivanja su ponekada upitni, ali su jasni članovi grupe „Beatles“ (Paul- Siniša Galović, Ringo- Davor Radić, George- Siniša Hapač, Stu – Dario Ćurić), pojava suradnice/ ljubavnice May (Dubravka Šeparović Mušović) ili zlokobni Chapman (Ozren Bilušić), dok su neki likovi, ma koliko bili u stvarnosti Lennonu važni (majka – Sofia Ameli Gojić, teta – Kristina Anđelka Đopar, sin – Alen Ruško, menadžer Brian – Siniša Štork) donekle usputni.
Scenografija (Ivan Lušičić Liik) se sastoji od tamnih nakošenih ploha i prozračne strukture što djelovanjem svjetla (Elvis Butković) daje zanimljive efekte.
Zbor, Lennon i Yoko Ono odjeveni su u bijelo što je vjerojatno asocijacija na snimke (1969.) s početak njihove ljubavne veze i zajedničke suradnje (glazbene i aktivističke), ali nije isključeno da je kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin aludirala i na Lennonovu „misiju“ („Htio je mir i htio je promjenu“).
Ostali ključni sudionici odjeveni su prigodno: „Beatlesi“ su u sivim odijelima i s perikama, Chapman sliči bezazlenom šetaču, a May nosi crno elegantno odijelo.
Okretnom binom Pejnović je nastojala razigrati radnju, no to je bilo više demonstracija tehnike nego dinamike, jer su zborist morali paziti da ne posrnu, a solisti su imali posla oko usklađivanja pokreta i pjevanja.
Završila bih osvrt opaskom predanog posjetitelja opernih predstava: „Ove se opere ne bi zastidjela niti jedna operna kuća!“ a kada to izjavi netko s puno opera „u ušima“, onda je to pohvala.
Fotograf: Matej Grgić i Mara Bratoš
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
