Preuzimajući umjetničko vođenje prošlog (2021.) i ovog Muzičkog biennala Zagreb (13.-22.4.2023.) skladateljica Margareta Ferek -Petrić (1982.) najavila je bogate programe uz napomenu da želi „ukloniti reputaciju suvremene glazbe kao nečega neshvatljivog i napornog“ (JL, 2020.).
Skladatelj Milko Kelemen (1924.-2018.) utemeljio je 1961. godine MBZ Muzički biennale Zagreb, međunarodni festival suvremene glazbe na koji su pozivani važni domaći i inozemni skladatelji i izvođači suvremene glazbe.
Zanimljiva je podudarnost da se u Galeriji suvremene umjetnosti (kasnijem Muzeju) iste godine otvorila izložba europskih umjetnika „Nove tendencije“ koja je prerasla u avangardni pokret, pa su te dvije važne priredbe smjestile grad Zagreb na svjetsku kartu suvremene likovne i glazbene umjetnosti (primjeri tadašnjeg „mračnog doba“).
Skladbe na ranim izdanjima MBZ-a su, kod nenavikle publike, izazivale čuđenje, čak i odbojnost, ali ovo posljednje, 32. izdanje, bilo je zbilja prihvatljivo, barem što se tiče nastupa „moja“ tri ansambla: ansambl „Cantus“ u Pogonu Jedinstvo (17.4.), Zbor HRT- a („Sfumato“) u Laubi (18.4.) i Zagrebačka filharmonija („Bijeli ciklus“) u Koncertnoj dvorani „Lisinski“ (21.4.2023.).
Brojni programi su, uz glazbu, uključivali tribine, razgovore, šetnje, instalacije, izložbe i dakako scenska djela, a nastavljen je i mudar običaj narudžbi, pa su odsvirane brojne praizvedbe.
Cantus Ansambl utemeljen je 2001. da bi pod vodstvom skladatelja i dirigenta Berislava Šipuša promovirao suvremenu glazbu i svojim je programima bio djelom svakog MBZ-a. Ovogodišnji je program počeo Kelemenovom skladbom „Musik fuer Judith“ iz 1966. za orkestralne, elektronički obrađene orkestralne zvukove i elektroničke zvukove (opis djeluje zastrašujuće, ali glazba je doista sjajna ).
Hrvatsku „staru gardu“ predstavljala su još djela Ive Maleca (1925.-2019.) „Dahovi“ (za magnetofonsku vrpci) i Branimira Sakača (1918.-1979.) „Svemirski pejzaž“ (sintetska glazba), oba iz 1961. Austrijski skladatelji Clemens Gadenstaetter (1966.) i Olga Neuwirth (1968.) predstavili su se djelima „Figure – Iconosonics I“ za klarinet, gudački trio i klavir (u pet slika praćenih projekcijama) i „locus… doublure… solus“ za klavir (Viktor Čižić), sampler (Srebrenka Poljak) i komorni ansambl.
Narudžba 32. MBZ-a i Hrvatskog društva skladatelja bilo je djelo skladateljice Olje Jelaske (1967.) „Moebius Strip“ za puhače i udaraljke. Zbor Hrvatske radiotelevizije osnovan je 1941. za potrebe radijskog programa (sadašnje ime dobiva 1991.), prvi samostalni javni koncert održao je u Hrvatskom glazbenom zavodu u siječnju 1943., a 1998. je dirigent Tonči Bilić pokrenuo pretplatnički ciklus „Sfumato“ na kojem su izvodili široki repertoar i gdje je suvremena glazba bila često zastupljena.
Pod ravnanjem svestranog dirigenta Tomislava Fačinija svoj MBZ-ovski nastup počeli su skladbom „Lux aeterna“ za mješoviti zbor Gyoergyja Ligetija (1923.-2006.) kojom su poništili granicu između jave i sna, svjetla i tame.
Suita Johna Cagea (1912.-1992.) „Living Room Music“(1940.) za kvartet udaraljkaša i govornika (Francesco Mazzoleni, Filip Merčep, Fran Krsto Šercar, Tomislav Fačini) sastoji se od četiri stavka u kojima se pokazuje kako obični predmeti iz dnevne sobe mogu biti glazbala.
Budući da se svaki stavak izvodi između skladbi drugih autora, djeluju kao četiri male duhovite cjeline.
Potresne skladbe Juga Markovića (1987.) „Pet trago- va“, Uroša Rojka (1954.), „Ognjeno more“ (na temelju dopisnice Alojza Praprotnika s bojnog polja iz 1915.) i Velja Tormisa (1930.-2017.) „Kletva nad željezom“ (prema epu „Kalevala“) ublažila je praizvedba skladbe Sanje Drakulić (1963.) „Cvrčak“ inspirirana istoimenom Nazorovom pjesmom.
Pod ravnanjem Yalde Zamani Zagrebačka filharmonija je izvela sjajan program koji je počeo djelom „Sphygmogram“ Lune Alcalay (1928.-2012.), nastavio fantastičnom skladbom Francka Bedrossiana (1971.) „Don Quixote Concerto“ i praizvedbom djela „Why not?“ Dalibora Bukvića (1968.) te završio veličanstvenom kompozicijom „Masaot/Clocks without Hands“ Olge Neuwirth (1968.).
U stankama između skladbi, izranjajući iz skrovitih mjesta u dvorani, u tri je navrata nastupila mezzosopranistica Laura Muller s recitacijama Georgesa Aperghisa (1945.).
Pijanist Christoph Grund i udaraljkašica Ivana Kuljerić Bilić glavni su protagonisti u priči o lutajućem vitezu i njegovom pomoćniku, pri čemu je klavir oličenje Don Quixotea, udaraljke su Sancho Panza (u tekstu programa se navodi potreba za tri udaraljkaša, ali nije djelovalo da bi Ivana Kuljerić Bilić imala problema sa svojim udaraljkama), a harfa je Dulcinea (Mirjana Lučev Debanić).
Osim što su svirali na očekivanim glazbalima, članovi orkestra su šuštali papirima i kucali se čašama a sve zajedno bilo je jako melodiozno i zgodno.
Nakon skladbi „locus….“ i „Magic Flu-idity“ za flautu (Vera Fischer) i pisaću mašinu (Lukas Schiske), Olga Neuwirth je postala moja omiljena skladateljica, pa me nije iznenadilo da mi se svidjelo njezino djelo „Masaot (putovanje)/ Clocks without Hands (satovi bez ruku to jest kazaljki)“ u kojem je kombinirala melodije vezane za djedove židovske korijene i otkucaje metronoma i to „u potrazi za podrijetlom i identitetom“ (kako piše u programu) što je urodilo veličanstvenom završnicom.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
