„Tihi čovjek Nikola Mašić slikao je svijet oko sebe onako kako ga je vidio, gradio je svoje slike pomno i odgovorno prema zasadama svoga obrazovanja i duha vremena.“ glasi posljednja rečenica opsežnog teksta Dajane Vlaisavljević u pratećem katalogu retrospektivne izložbe pod nazivom „Nikola Mašić – plemeniti realist“ postavljene u Modernoj galeriji u Zagrebu od 18.12.2018.- 10.2.2019. (autor postava Mario Beusan).
Crteži olovkom, akvareli, ulja na kartonu i platnu datirani od 1872. do 1901./1902. obuhvaćaju (prema katalogu) 128 radova, na kojima se mogu pratiti promjene u temama i paleti u skladu s Mašićevim školovanjem u Beču i Muenchenu, te boravkom u Parizu i putovanju Italijom.
Nikola Mašić (1852.-1902.) slikao je portrete i mrtve prirode, genre scene i arhitektonske elemente, ali je njegova nesumnjiva slikarska (i ljudska) ljubav bilo slikanje na otvorenom, u prirodi okružen „običnim biljkama i životinjama“ (bundeve, suncokreti, perad, stoka).
Njegova najpopularnija slika jest „Guščarica na Savi“ (1880./1881.) na kojoj lijevu stranu zauzimaju djeca izvaljena u raslinju sa obrisima sela u daljini i djevojka s vrčem i prutom kojim tjera guske, dok je desna strana prepuštena ustreptalim oblicima krila gusaka, ljeskanju vode i nejasnim obrisima oblaka.
Arkadijski intonirane slike krajolika i seljačkog života opisivane kao „uljepšani realizam“ izazivale su djelomice oštre kritike, pa i omalovažavanje (Ljubo Babić), ali i pohvale (Matko Peić).
Osim velikih slikarskih kompozicija koje bi nam se, usprkos virtuoznosti mogle činiti „slatkaste“ (što nije zamjerka, jer bismo jednako mogli opisati radove drugih slikara istog razdoblja), njegove male slike (nasumično odabrani „Grm u cvatu“, „Kupus“, „Barka“ ili „Oblaci“ ) pokazuju pozornog promatrača i vrsnog crtača/slikara.
Mašićev plenerizam i Bukovčev impresionizam nalaze se na istom slikarskom planetu zvanom Dobra umjetnost.
Retrospektivna izložba Nikole Mašića nije novo vrednovanje ovog opusa, jer svi koji doista poznaju njegovo slikarstvo ne sumnjaju u njegovu kvalitetu.
Osobno bih ovu izložbu nazvala podsjećanjem na jednog izvrsnog slikara, kojemu je slikarstvo predstavljalo kišobran protiv obiteljskih i društvenih nedaća, baš kao što se naslikao za slikarskim stalkom pod kišobranom u gustišu na slici „Slikar u bari“.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
