Ljubitelji dobre i zanimljive priče, čitatelji koji vole da se stvarna mjesta, povijesni događaji i postojeći likovi umataju u maštovitu odjeću i da je sve to ispripovijedano skladno, duhovito i s po nekim neočekivanim iskorakom, neće moći odvojiti ruke, oči i srce od romana američkog književnika Amora Towlesa (1964.) „Plemeniti gospodin u Moskvi“ (A Gentleman in Moscow“, prevela Aleksandra Barlović, Mozaik knjiga, 2019.).
Nakon uspjeha prvog romana („Rules of Civility, 2011.) Towels napušta dotadašnju profesiju (ulaganje) i 2016. objavljuje opsežni roman o plemiću koji više od tri desetljeća (1922.-1954.) prisilno stanuje u hotelu.
Iz zapisnika na početku romana saznajemo da je 33-godišnjeg grofa Aleksandra Iljiča Rostova, autora nepoćudne pjesmice, sovjetska vlast osudila na kućni pritvor u njegovom tadašnjem obitavalištu, luksuznom moskovskom hotelu „Metropol“ (smješten u središtu Moskve na Kazališnom trgu nasuprot Velikog kazališta i u blizini zatvora Lubjanka).
Dodatni šok je, osim što ne smije izlaziti iz hotela, činjenica da mora napustiti svoj apartman (317) i lišiti se djela obiteljskog namještaja, jer mu je dodijeljena mala (9 četvornih metara) tavanska sobica.
Grofov život ubrzo ulazi u rutinu, jer je besposlen i ograničenog kretanja,pa tako uglavnom samo čita, jede, pije i odlazi brijaču.
Towles vrlo vjerno prikazuje izglede hotelskih restorana (po svemu sudeći i dalje su uređeni kao u doba gradnje 1905.) i cijelu hotelsku organizaciju, grofovu uljuđenost, dobar odgoj i prilagodljivost u druženju s hotelskim osobljem, njegovo poznavanje i uživanje u hrani i piću (Towlesovo vlastito znanje) kao i socijalnu strukturu hotelskih gostiju.
Historijske osobe (novinar Walter Duranty, koreograf Gorski), arhetipske sudbine (glumica Ana Urbanova, partijski dužnosnik Osip Ivanovič Glebnikov), izmišljeni no autentični karakteri (vrhunski profesionalci kuhar Žukovski i glavni konobar Duras nasuprot nesposobnom konobaru, prozvanom Lovcem, koji se zbog političkih razloga uzdiže do položaja upravitelja) i iskonstruirani likovi (sam Rostov i djevojčice Nina i Sofia) stvaraju izvanrednu galeriju likova.
Vezivo među likovima i događajima je grof Rostov, čije razumijevanje za ljude i njihove potrebe čini protutežu teškim vremenima (Staljinova era), mada je naš junak, svojim pritvorom, izoliran od vanjskih zbivanja i njegove su spoznaje s odmakom.
Susret s 9-godišnjom poduzetnom Ninom unosi dinamiku u njegove dane, jer zahvaljujući njoj otkriva zakrivene hotelske kutke (pa tako razbijajući improviziranu pregradu svojeg ormara „osvaja“ dodatnu sobu), prisluškuje političke skupove i otkriva nove životne radosti.
Na miran sustavni način Towles niže grofove dane, citira ruske pisce (među kojima mu je očito favorit Lav Nikolajevič Tolstoj), opisuje duhovite zgode (kako je, na primjer grof, ostao bez brka ), ali se uvijek pomalo sluti određena prijetnja ili bojazan.
Vanjski događaji posredno mijenjaju život u hotelu, pa se tako, u duhu Revolucije, odjednom može naručiti samo crno ili bijelo vino, odnosno skidanjem etiketa izjednačavaju se sve vrste vina (kako je „Metropol“ ugledni hotela, dolaze ugledni stranci, pa se ta besmislica ubrzo ukida!)…
Ili se sobarica Marina postavlja za švelju, jer se ipak zaključuje da je takva usluga važna za hotelski život… Dakako, susreti domaćih i stranih gostiju pod stalnom su (neprimjetnom) paskom.
Sjećanja na obiteljske sretne dane zauzimaju veliki dio u grofovom životu, ali on je svjestan novih uvjeta i nakon odustajanja od samoubojstva, počinje raditi kao natkonobar (razumije se u vina i hranu, pristojan je i kultiviran) čime ispunjava svoje dane.
Kada, stjecajem okolnosti, počinje skrbiti za malenu djevojčicu Sofiju, njegov život poprima obrise „normalnog“ života.
Serija duhovitih epizoda prigušuje činjenicu da je Rostov zatvorenik, jer je njegov odnos prema životu naglašeno pozitivan.
Iako se završetak romana može naslutiti, ipak je pomalo neočekivan, pa kako ne bih pokvarila užitak čitanja, završavam Towlesovom opaskom: „Povijest je posao identificiranja važnih trenutaka iz udobnosti naslonjača.“
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
