Izdavačka kuća „Zagrebačka naklada“ pokrenula je svojedobno „Biblioteku 300“ s podnaslovom „zaboravljeni klasici“ kako bi pred suvremene čitatelje dovela književna dijela koja imaju razlog nastaviti živjeti, usprkos duljem ili kraćem zaboravu.
Roman Josephine Tey „Raspjevani pijesak“ (Singing Sands, prevela Vida Lapaine, ZN, 2017.) pripada kriminalističkom žanru i posljednji je (1952.) od šest romana s inspektorom Alanom Grantom iz Scotland Yarda kao glavnim likom.
Spisateljica koja je svoje kriminalističke romane potpisivala kao Josephine Tey, a kazališne komade Gordon Daviot, u stvarnosti se zvala Elizabeth MacKintosh (1896.-1952.), rođena je u Invernessu, preminula u Londonu, podučavala je tjelovježbu u škotskim i engleskim školama, ali se o njezinu privatnom životu vrlo malo zna.
Prema dostupnim informacijama „Raspjevani pijesak“ je jedina knjiga ove autorice prevedena na hrvatski jezik, što je šteta, jer se radi o profinjenoj stilistici, duhovitoj i maštovitoj graditeljici zapleta s neospornom sklonošću malo drugačijim temama.
Na samom početku romana susrećemo se s namrgođenim poslužiteljem u spavaćim kolima i glavnim junakom , inspektorom Grantom koji su dolazak vlaka na cilj popratili „s radošću koja je graničila sa strašću“.
Ubrzo saznajemo da je to zato što poslužitelj mrzi svoj posao, a Grant pati od klaustrofobije.
Upravo zbog tog straha, Grant umjesto avionom putuje vlakom (800 km), kako bi proveo odmor kod svojih starih prijatelja Tommyja i Laure u Clune na sjeveru Škotske.
Međutim, prije izlaska iz vlaka, Grant stjecajem okolnosti pronalazi mrtvog mladića u jednom od kupea i slučajno pokupi njegove novine, na kojima pronalazi zapisane stihove: „Zvijeri što govore / Potoci što ustaju / Kamenje što hoda /Raspjevani pijesak“.
Koliko god Grant uživao u opuštenom druženju i pecanju, ne zaboravlja mrtvaca iz vlaka i pokušava razriješiti zagonetnu pjesmicu, što ga odvodi na Otočje (tamo se u prehladnom hotelu i uz odurne pogačice odjednom rješava svojeg straha od zatvorenih prostora) gdje „uživa“ u vjetrovitom vremenu i oblačnom nebu, ali ne odgonetava pojam „raspjevanog pijeska“.
Iako se zapravo ništa ne događa, autorica nizom detalja i opisom likova sjajno dočarava zabit u kojoj se našao Grant i čitatelj vrlo jasno može vidjeti prirodu, likove i tamošnji način života.
Budući da je Škotkinja, Tey nije opterećena kada se šali na račun svojih zemljaka pa tako nalazimo primjedbu „Škotska se zahvalno ukrcala u zajednička kola s Engleskom i iskoristila sve pogodnosti“ (kada grofica Zoe komentira škotsku borbu za autonomijom ) ili usporedbu veselih crvenih londonskih autobusa s plavim depresivnim škotskim autobusima.
Također tokom Grantovog leta iz Engleske u Francusku, ne preza usporediti francuske krajolike s Fabergeovom (poznati draguljar) kreacijom na štetu engleskog sivila.
Kako inspektora Granta resi intuitivnost kao ključna komponenta u njegovim istragama, on poduzima različite akcije, pa tako saznaje da je mrtav mladić putovao pod tuđim imenom (nakon susreta s njegovim prijateljem), a uskoro otkriva tajnu „raspjevanog pijeska“.
Naime, mladić je kao pilot teretnog aviona nadlijetao arapsku pustinju gdje je usred pijeska ugledao uzbudljivi prizor.
Dakako, Grant otkriva da je mladić ubijen, otkriva zašto je ubijen i otkriva počinitelja, sve na logičan, smiren i decentan način, koristeći biblioteku, povezujući udaljene događaje i ljude, pokušavajući povezati naoko nepovezane elemente.
Pri tome, on nije u vakumu: sudjeluje u svakodnevnim malim zbivanjima, ne zapušta socijalne kontakte, registrira zbivanja oko sebe (naročito vremenske nepogode!).
Mada su u zadnje vrijeme silno popularni skandinavski krimići u kojima se uz obilje nasilja nastoji opisati društveni život, to bez velikih i dramatičnih zahvata nalazimo u ovom romanu, jer autorica osim samog zločina, vrlo upečatljivo donosi situaciju u tadašnjem škotskom i engleskom društvo (utjecaj stranaca, razliku između gradskog i seoskog života, novinske senzacije, pojavu agitatora i slično).
Ono što odlikuje njezin roman, osim same zanimljive priče i slikovitih opisa, jest smirenost i duhovitost , ukratko šarm pisanja.
To se očituje i na završetku romana, kada se ne propušta našaliti sa svojim, nesumnjivo omiljenim inspektorom Grantom: „Kakve čudne misli padaju čovjeku na pamet dok je na odmoru.
Htio je dati ostavku i biti uzgajivač ovaca ili nešto slično, i oženiti se.
Kakva neobična pomisao.
Kakva veoma neobična pomisao.“
Naime, kroz cijeli roman je sasvim jasno da inspektor Grant jako, jako voli svoj posao!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
