Vremenski odmak mijenja sjećanja, pa tako neke događaje, ljude ili slike pamtimo izoštrenije no što smo ih u danom trenutku doživjeli, dok nam drugi postaju magličasti, čak nepostojeći (dilitamo ih, rekli bismo novim nakaradnim rječnikom).
Praški kvadrijenale je međunarodna izložba posvećena kazališnoj scenografiji, dizajnu prostora, kostimografiji i performansu, pa tako sjećanje na posljednji PQ 2019. (6.-16.6.2019.) postavljen u prelijepoj secesijskog zgradi Industrijske palače (i okolnim paviljonima) „izvlači“ najupečatljivije nastupe odnosno paviljone.
Dakako, to je posve individualno, jer ono čega se ja (travanj 2020.) sjećam, možda je drugima bilo tek ovlaš zamijećena pojava….
Ipak vjerujem da se svi odlično sjećaju prilično nekonvencionalnog Danskog paviljona s izložbom „Djevac“ („Virgin“ provjereno nije djevica) i očaravajućeg Mađarskog paviljona s instalacijom „Beskonačna dina“.
Danski dizajner i performer Julian Toldam Juhlin (1987.) sebe u intervjuima opisuje kao čovjeka nesklonog kretanju, pa su slabi socijalni kontakti doveli do njegovog pomanjkanja seksualnog iskustva.
U današnje doba, kada se erotsku privlačnost valorizira jednako kao i marom stečene osobine (znanje, učenost, radišnost), slučajno ili namjerno odabrano spolno neiskustvo (djevičanstva ) postaje – nastrano.
Juhlin je ideju o prikazivanju svojeg boravka u staklenoj kutiji tokom 14 dana u 14 danskih gradova nazvao „Virgin Tour“ (2017.), pa je vjerojatno od tuda stasala ideja za nastup na Praškom kvadrijenalu.
Odjeven u bijelo i naglašeno svjetlokos, Juhlin je nepokretno ležao u rotirajućoj prozirnoj kutiji okruženoj neonskim cijevima.
Svakog dana u 14 sati, određenu količinu Juhlinove krvi smještene u srcolike medaljone, dobivali su „sretnici“ izvučeni na prigodnoj lutriji.
Slijedom pučkog vjerovanja, djevičanska krv je ljekovita i nosi sreću, a sama djevica ima čudotvorne moći, između ostalog može obuzdati jednoroga.
Mada mi je performer koji mirno leži okružen blještavim neonom izazivao nelagodu, istinsku grozu u meni je izazvao pogled na gomilu s lutrijskim listićima koja je nestrpljivo (čak pohlepno) čekala svoj „krvavi danak“.
Pogled na Mađarski paviljon nudio je prizor uspravnih obezglavljenih ljudska tijela, ali bez negativnih konotacija, jer je bilo vidljivo da su glave „ugurane“ u prostranu kutiju.
Scenografi i kostimografi Eszter Kalman, Juli Balazs i Fruzsina Nagy uz autora videa Andrasa Juhasza i dizajnera zvuka Gabora Keresztesa osmislili su prostor beskonačnog pješčanog prostranstvo s neprestanim vremenskim promjenama, od blagog smiraja do zastrašujuće oluje.
Vizualni i zvučni učinci bili su doista upečatljivi, tim više što je promatrač bio ostavljen sam i bespomoćan. Te su osjećaje izazivale činjenice da je otvor bio tek toliko velik da se mogla uvući glava i da je udaljenost među promatračima mogla u pojedincu izazvati osjećaj izoliranost.
Točno kako su autori naznačili – kolektivna samoća
Međutim, izvrsno osmišljena audio-vizualna projekcija fascinirala je prikazom „prirode“ tako da su se promatrači nevoljko vraćali u svoj svijet, opet sa svojom glavom na svojem tijelu.
Odabrani primjeri danskog i mađarskog nastupa na Praškom kvadrijenalu 2019 (oba paviljona bila su smještena u Križikovom paviljonu B) pokazuju odmake od standardnog scenografskog promišljanja, pa takve spoznaje, bez obzira prihvaćaju li se ili ne, nužno dovode do drugačijeg pristupa kazališnoj vizualnosti.
Foto PQ 2019
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
