Francuski ekonomist Thomas Piketty (1971.) odlučio je ispitati raznolike aspekte kapitalizma i stečene je spoznaje pretočio u knjige „Kapital u 21. Stoljeću“, „Kapital & ideologija“ i „Kratka povijest jednakosti“ koje su, usprkos brojnim informacijama i „gustom“ tekstu, postale iznenađujuće popularne.
Autorica Claire Alet i ilustrator Benjamin Adam su prema knjizi „Kapital & ideologija“ načinili grafički roman (preveo Marko Gregorić, Sandorf, 2024.) a po motivima spomenute likovne varijante (dramaturgija i adaptacija teksta Periša Perišić, Ivona Rieger, Vedrana Klepica) u Zagrebačkom kazalištu mladih postavljena je predstava „Mala povijest nejednakosti“ u režiji Miloša Lolića ( 25.3.2025.).
Budući da Lolić sadržajno i likovno prati odbrani predložak, evo nekoliko riječi „o čemu se zapravo radi?“
Knjiga kroz osam naraštaja bogate francuske obitelji Guerin prati ekonomske i političke promjene od 1901. godine i prvi lik u stripu (i predstavi) je bogati rentijera Jules Guerin (Dado Ćosić) koji je zgrožen najavom progresivnog poreza (umjesto proporcionalnog) na bogatstvo (tada je društvo podijeljeno u plemstvo, svećenstvo i Treći stalež, pri čemu prva dva staleža čine 2% stanovništva s više od 50% „resursa i dobara“ u svojem vlasništvu).
Budući da je sadašnjost obično posljedica zbivanja u prošlosti, priča se vraća u 1789. kada su Francuskom revolucijom ukinute privilegije i uspostavljena je pravednija raspodjela.
No, to je stanje bilo kratkog vijeka jer se nastupom Direktorija 1795. vratila prijašnja raspodjela (u knjizi je to prikazano dijalogom: „Što kažete na Revoluciju?“ „Čiča miča!“). Robovlasništvo (u Francuskoj je ukinuto 1848.) je bilo jedan od načina bogaćenja (otok Saint- Dominique) a spoznaja da se i njena obitelj tako obogatila užasnula je Leu (zadnji naraštaj obitelji Guerin) kada je u staroj obiteljskoj vili u Archachonu otvorila tzv. Pandorinu kutiju u kojoj je našla „inventar“ robova iz 1824. uz dokaz da je obitelj promijenila prezime.
Ovo je pravi trenutak za citat Vedrane Klepica iz programske knjižice: „“Sva legitimnost naposljetku počiva na nekoj zastarjeloj nelegitimnost“, misao je kojom njemački teoretičar i esejist Peter Sloterdijk poentira svoje razlaganje o svjetovnom tumačenju istočnog, odnosno nasljednog grijeha.
(…) No ne bismo pogriješili i da se teza obrne pa da kažemo: svaka nelegitimnost počiva na nekoj zastarjeloj legitimnosti. U oba slučaja shvaćamo da su legitimnost i nelegitimnost određeni i vremenom ili kontekstom. Ono što se jednom smatralo legitimnim, sada se ne smatra , ili ono što se negdje smatralo nelegitimnim, drugdje se uvažava.
(…) No više od svega dramaturški smo tražili značenjske procjepe između zastrašujuće monumentalnosti ekonomske i političke povijesti stanovitog perioda i privatnih života ljudi čiji je grijeh jednostavno pasivnost prema okolnostima koje nosi taj trenutak u vremenu.
(…) U vremenu kada svjedočimo rastu autoritarnih figura na svjetskoj političkoj sceni, akumulacija kapitala u rukama manjine, nepotističkim strukturama koje su toliko snažne da više nemaju ni potrebu nijekati ni svoju aroganciju, te komercijalizaciji kao odgovoru na krvoproliće, nema se što više otkrivati.
Sve je potpuno jasno. Preostaje nam, kako u ovoj predstavi tako i u svojem daljnjem odnosu prema društveno-političkoj situaciji, kritički sagledati u kaleidoskop povijesna višeglasja…“ što se u predstavi jasno može pratiti.
Osim u Francuskoj i u francuskim kolonijama, obitelj Guerin se bavi poslovanjem u Indiji (pri čemu se tumači podjela na kaste i važnost britanskog utjecaja) ali nakon što se to iscrpilo, potomci se vraćaju u Pariz.
Obiteljska saga se vraća u 1901. i fokusira se na one godine u 20. stoljeću kada dolazi do važnih ekonomskih promjena uvjetovanih političkim zbivanjima (Prvi svjetski rat, velika ekonomska kriza 1929., Drugi svjetski rat, studentski nemiri 1968., pad Berlinskog zida i slično) ne zanemarujući niti zbivanja u Americi.
Grafički roman prati situacije do 2020. (tiskan 2022.) i završava sa šest „utopijskih“ prijedloga „na što možemo utjecati već danas kako bismo krenuli prema pravednijem društvu?“.
Predstava nastavlja u 2025. s informacijama o recentnoj raspodjeli bogatstava (u govoru američkog senatora Bernieja Sandersa u Senatu Sad-a u veljači 2025. su Musk, Zuckerberg i Bezos najbogatiji ljudi na svijetu dok podaci iz 2026. pokazuju da je Musk ostao na prvom mjestu, sada s dvostruko većim bogatstvom, dok su Bezos, iza Pagea i Brina i Zuckerberg, iza Ellisona „pali“ na četvrto odnosno šesto mjesto).
Usporedbom raspodjele (ne iznosa nego odnosa) bogatstva danas i nekada proizlazi da se ciklički izmjenjuju velike koncentracije kapitala koje izazivaju političke reakcije pa se traže načini regulacija (često su to porezne promjene ) a to zna dovesti do inovacija.
Izabravši raditi predstavu po stripu, Lolić je naglasak stavio na vizualnost predstave, pa je sam smislio scenografiju (velike „galerijske“ slike dočaravaju ambijent a grafikonima tumači zbivanja) kroz koju se mijenjaju vremenska razdoblja u čemu ga slijedi kostimografkinja Marta Žegura, dizajner svjetla Aleksandar Čavlek i skladatelj Vid Adam Hribar.
Budući da većina glumaca utjelovljuje nekoliko likova koji se pojavljuju u različitim povijesnim trenucima, dolazi na vidjelo spretnost i brzina u presvlačenju i prilagodbi „novim“ uvjetima (scenski pokret Petra Hrašćanec) što od ovog glumačkog ansambla i očekujemo (abecednim redom Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Iva Kraljević, Danijel Ljuboja, Milica Manojlović, Frano Mašković, Mia Melcher, Tina Orlandini, Ivan Pašalić, Barbara Prpić, Anđela Ramljak, Mateo Videk i Vedran Živolić te gostujući Nancy Abdel Sakhi i Valentine Olanrewaju Okoli) pa ne bih željela nikoga izdvojiti jer je svatko na odgovarajući način doprinio redateljevoj koncepciji u čijoj poetici „izviruje čovjek kao nositelj društvenih raskola-financijskih, klasnih, političkih, vjerskih, kulturnih, rasnih, rodnih, obiteljskih i generacijskih“ (Periša Perišić).
Budući da su zbivanja u prošlosti tek „dekorativno“ drugačija od suvremenih (iako nema formalnog ropstva, nije li ilegalni prijevoz nevoljnika u nehumanim uvjetima za pozamašne svote, uz neizvjesnost hoće li preživjeti put i hoće li doći na željeno odredište, situacija bliska sudbini robova?!), moglo se predstavom, umjesto dopadljive slikovnice, ostvariti prikaz i relevantna kritika suvremenog stanja.
Naravno, spomenuti grafički roman bi bio dobrodošao uvod (kao što predstavlja i uvod u opsežnu Pikettyjevu knjigu) ali bi predstavu, osim dopadljivosti, odlikovala i spoznaja da bi možda valjalo nešto poduzeti (osim ako nije u onih 1% najbogatijih) kao što ističe Klepica: „(…) ili stremiti za politički i ekonomski ravnopravnije društvo ili prihvatiti da je privilegirani život preobilja određenih redovito skupo plaćen propašću nekih drugih.“ A tako nečemu sam se, moram priznati, nadala.
Fotografije: Jelena Janković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
