Oznaka: Olgine recenzije
Volite li odjenuti haljinu?
Unatoč brojnim kazališnim, filmskim i radijskim nastupima, francuski glumac, redatelj i dramatičar Jean Poiret (1926.-1992.) je trajno mjesto na svjetskoj sceni „osigurao“ djelom „Krletka“
Zabava ili teror?
Ne znam može li se izreka „nikada nije kasno“ primijeniti na sve veći broj kazališnih predstava za djecu i mlade u kojima se opisuje, analizira, upozorava i „podučava“ o šteti koju izazva boravak na društvenim mrežama
Četiri male priče bez riječi
Od dvadeset i dvije predstava koje sam pogledala u četiri dana na Festivalu „LUTKE“ 2024. u Ljubljani svidjelo mi se njih jedanaest
Moraju li se djeca ugledati u očeve?
Švedska književnica Astrid Lindgren (1907.-2002.) sklona je prgavim, svojeglavim, pametnim djevojčicama što se može zaključiti iz romana o Pipi
Ptičica je otprhnula, vjeverica odskakutala
Dramu „Lutkina kuća“ (1879) autora Henrika Ibsena (1828.- 1906.) bilo bi bolje zvati „Kuća za lutke“ (kako se s norveškog prevodi et dukkehjem) pa je pod tim naslovom odigrana u režiji Yngvild Aspeli i Paole Rizza
Muškarci su tužna bića
Filmsko ili kazališno uprizorenje traumatičnih pojava uvijek je poticalo autore i draškalo publiku, pri čemu je konačni prikaz bio strog, ozbiljan ili čak turoban.
Čeka li nas takav svijet?
Program 17. međunarodnog bijenala suvremenog lutkarstva u Ljubljani obilovao je zanimljivim predstavama, ali je najveći interes vladao za francusku predstavu „Pinocchio (live)#3“ Alice Laloy u izvedbi Cie s’ Appelle Reviens
Je li kul leći na tračnice?
„Sto riječi i šakom u glavu“ je drastični opis o usvajanju znanja odnosno doista „pouzdani“ način kako nekome možete nešto objasniti … naravno, ako je taj netko slabiji od vas.
Gle ide jež, za njim ide miš, za njim ide devet mrava i više niš’
Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora (nije bilo ni tako davno ni tako dramatično; bilo je u Zagrebu 1994.) osnovao je glumac Matko Raguž Teatar Exit želeći drugačije kazalište od postojećih, svojevrsni umjetnički „izlaz“.
E majstore, majstore
Glumci koji nastupaju na nezavisnoj sceni i publika koja gleda njihove predstave imaju zajednički problem, a to je pronaći mjesto gdje će se sresti jer to obično nisu kazališta ili od prije očekivana mjesta nego su, recimo, nečiji stan, zabačeni studio ili bivši industrijski pogon.
