Program 17. međunarodnog bijenala suvremenog lutkarstva u Ljubljani obilovao je zanimljivim predstavama, ali je najveći interes vladao za francusku predstavu „Pinocchio (live)#3“ Alice Laloy u izvedbi Cie s’ Appelle Reviens (Stara mestna elektrarna, 26.9.2024.).
Iako donekle izmijenjen, naslov je sugerirao da ćemo gledati priču o drvenom lutku (Carlo Collodi „Pinocchio“) koji nakon brojnih peripetija postaje dječak , no u predstavi (12+) se zbiva upravo suprotno: djeca se pretvaraju u lutke.
Predstava počinje veselo „s trubljama i bubnjevima“ (glazba Eric Recordier, glazbenici Hector Yvrard, Mathis Rebiai) i na scenu (okruženu gledateljima) ulazi deset „poslenika“ u „liječničkim“ ogrtačima i na visokim đonovima (kostimografija Oria Steenkiste, Cathy Launois, Maya-Luna Thieblemont) energično marširajući i gurajući neku vrstu kolica.
Nakon nekoliko krugova, svatko počinje poslovati oko svojih kolica i nakon intenzivne lupe i snažnih zahvata (koreografija Cecile Laloy, Stephania Chene) nastaju radne plohe, kombinacija kirurškog i stolarskog stola (scenografija Jane Joyet, dizajner svjetla Julienne Rochereau, rekviziti Benjamin Hautin, Antonin Bouvret, M-L Thieblemont) i na svaki se stol polegne jedno, netom pristiglo dijete (mahom djevojčice).
Djeca su fragilne građe, odjevena u kratke bijele komplete i s bijelim kapicama, a „obrada“ uključuje premaze bijelom bojom, „pričvršćivanje“ konaca za pokretanje udova i šminku kako bi lice sličilo lutki.
Cijeli postupak je izuzetno dinamičan (izgleda da tvorci lutaka rade na normu) i djeca naočigled gube živost, postaju mlitava i leže nepokretno (jedna se djevojčica našla na rubu stola i skotrljala se bez pokušaja da se zaustavi: poput prave lutke; očito su vježbe i pripreme bile vrlo dobre) Završni čin bila je promjena izgleda lica i vjerujem da je svima, a ne samo meni, trenutak kada deset lutaka u nas zure velikim plavim mrtvim očima (nalijepljenim na dječjim kapcima) bio istovremeno bolan i jeziv (kao i njihov cjelokupni kloniran izgled).
Mada je rad na „pretvaranju djece u lutke“ trajao dosta dugo, izvođače nije bilo zamorno gledati jer su njihovi pokreti bili ritmički i varirali od zajednički, usklađenih do individualnih (ispisivati deset njihovih i deset dječja imena ugušilo bi tekst pa ću samo reći da su svi, bez iznimke, bili fantastični).
Nakon što se desetero djece pretvorilo u deset lutaka (nagovještaj mehaniziranih, bezvoljnih ljudi) počinje se njima manipulirati i za mene je tu kraj izvedbe: prepoznala sam očekivani, mada mučni nagovještaj života budućih naraštaja. Alice Laloy nije se odlučila na takav kraj, nego je potaknula povratak humanosti … koliko je u pravu pokazat će vrijeme.
Predstava ujedinjuje snažnu vizualnu i glazbenu komponentu, plesne elemente, performans i promišljeni lutkarski pristup (nema lutaka samo manipulatora i manipuliranih) i ne sjećam se kada sam gledala tako upečatljivu, istovremeno prekrasnu i zastrašujuću predstavu.
Fotografije: Simon Gosselin
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
