Od dvadeset i dvije predstava koje sam pogledala u četiri dana na Festivalu „LUTKE“ 2024. u Ljubljani svidjelo mi se njih jedanaest među kojima su bile i male neverbalne forme: „Čudovišta puna nade“ (LGL, 25.9.), „Male priče bez riječi“ (LGL, 26.9.), „Kitsune“ (LGL, 27.9.) i „Bacač sjena“ (LGL, 28.9.).
Predstavu „Čudovišta puna nade“ izvela je britanska skupina istog imena (Hopeful Monsters) koju su osnovale Ella Mackay, Eti Meacock i Bori Mezo i čijih je šest ruku, uz poneki dodatak (kuglice za oči), oblikovalo čudesni životinjski svijet.
Naslov grupe (i predstave) istovjetan je nazivu koji je genetičara Richarda Goldschmidta (1878.-1958.) koristio u svojoj tezi o „velikim mutacijama“ a neobična (no ipak prepoznatljiva) bića koje njih tri oblikuju, možda mu daju za pravo (mada su ga kolege onomad ismijavali). Atmosferi i živosti doprinose dizajn svjetla (Sarah Wright, Marty Langthorne, Topher Dagg) i glazba (Michael Hyland) i mada ne postoji fabula, vidljiva je „priča o preživljavanju i borbi, povezanosti i preobražaju“.
Francuska grupa l’Alinea izvela je tri priče koje su zamislili i izvode animator Brice Coupery i skladatelj i glazbenik Jean Luc Ponthieux a režirali su ih Alain Recoing („Vreća“), Pierre Blaise („Mali Sizif“) i Christian Remer, ujedno dizajner svjetla („Edip“). Sve tri izvedbe su u tehnici ručnih lutaka uz svirku na pozornici (kontrabas u prvoj i trećoj, te električna gitara u drugoj priči) a u svakoj se očituje odnos lutkara i lutke.
U „Vreći“ se tuku jutena vreća i lutak i nakon što ona uspijeva savladati i pojesti dva lutka, treći je pobijedi, oslobađa svoje prethodnike i oživljava ih uz pomoć lutkareve ruke.
U priči „Mali Sizif“ lutka i ruka su u intenzivnoj interakciji, sve dok ne dođe do tragičnog kraja pa lutka mora „oživljavati“ ruku (izuzetna scena masaže srca i davanje umjetnog disanja – dlanu).
Ruka oživi i davi lutku, pa kada ova omlohavi, ruka ispod nje nalazi drugu ruku i one zajedno osvještavaju svoju nadmoć.
U priči „Edip“ postaje posve jasno da lutka bez lutkara ne postoji, ali je ključno pitanje, je li lutkar bez lutke još uvijek lutkar? Kada lutkar (Coupey ) napusti paravan, vidimo da su njegovo lice i lutkino lice (očekivano) jednaka. Sve tri minijature su vrhunski izvedene, baš za sladokusce, ali možda za one koji imaju ipak malo više od pet godina.
„Pogledati smrti u oči, poslužiti joj vruću juhu i držati je za ruku“ piše o namjeri predstave „Kitsune“ (japanski lisica), portugalskog Teatro de Marionetas do Porto koju su režirali i scenografski osmislili Rui Queiroz de Matos i Julio Vanzeler (također autor lutaka) a izveli Micaela Soares, Catarina Falcao i Vitor Gomes (kostimografija Patricia Valente).
Minuciozna animacija, vizualno sugestivne lutke i mistično ozračje (glazba Pedro Cardoso, dizajn svjetla Filipe Azevedo) u ovoj „vizualnoj simfoniji stolnih lutaka“ govori o smrti kao prirodnom kraju životnog puta, kako su davno isplele božice sudbine.
Njemačka skupina „Tangram“ (izvođačice Sarah Chaudon, Clara Palau y Herrero, dramaturginja Tobias Tönjes) je uprizorila duhovitu i dinamičnu predstavu „Bacač sjena“ (4+) u kojoj se sjene ponekada ne ponašaju na očekivani način budući da ne prate ni obrise ni veličinu obasjanog predmeta. Vještim raspo-redom svjetlosnih izvora dobiva se dopadljiva poetska priča (glazba Sarah Chaudon) o odnosu animatora i predmeta koji se mogu „oteti“ kontroli i svojeglavo „oživjeti“.
Mada sadržajno, vizualno i izvedbeno različite, ove su četiri predstave, poput dobrih primjera u početnici, kvalitetan prikaz lutkarskih mogućnosti.
ČUDOVIŠTA PUNA NADE (fotografije Mihaela Bodlovic), MALE PRIČE BEZ RIJEČI (fotografije Carlo Giesa), KITSUNE (Susana Neves), BACAČ SJENE (Florian Feisel)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
