U južnom dijelu indonezijskog otoka Sulawesija (nekadašnji Celebes) nalazi se Tana Toraja odnosno područje etničke skupine Toraja, koja svojom gradnjom neobičnih kuća i pogrebenim ritualima pobuđuju veliko zanimanje (pa i čuđenje).
Obskrbivši se uzrečicom „Ništa ljudsko nije mi strano“ i u pratnji Dauda, izuzetnog poznavatelja gore navednih običaja, zakoračila sam u svojevrsno etno selo Kete Kesu. Tradicionalno izrezbarene i obojane kuće karakterističnih krovova pod nazivom tongkonan („zajedno sjediti“) poredane su duž središnjeg praznog prostora, tako da je nasuprot svakoj stambenoj (većoj) kući smještena manja slična kuća, koja služi kao spremište za rižu.
Kao i u svim azijskim zemljama i u Indoneziji je riža najvažnija namirnica i ljudi dobro paze da se ne zamjere Bogu riže (toliko o prakticiranju kršćanske vjere). Naziv kuća potječe od činjenice da se sve radi zajedno, da su obitelj i šira zajednica najvažniji dio svačijeg života , da se ništa ne obavlja bez prisutnosti svih članova i da je tongkonan centar svih aktivnosti. Tako postoje dva rituala: rambu tuku („dižući dim“, ritual Istoka) povezan sa životom i životnom srećom(brak, rođenje djeteta i slično) i rambu solo („padajući dim“, ritual Zapada)povezan sa smrću i žalošću (pogrebne ceremonije). Orijentacija kuće je u smjeru sjever – jug (na Sjeveru se slavi Bog, na Jugu duh mrtvih), pa se nerijetko na ulaznom stupu bogatijih obitelji (sjever) mogu vidjeti brojni bivolji rogovi( znak moći i bogatstva) kao i skulptura bikove glave.
Dok je kuća simbol žene (majke), spremište riže simbolizira muškarca (muža) koji brine za obiteljsko preživljavanje. Osim što se razlikuju po veličini , ova dva zdanja vrlo nalikuju, budući da su oslikana na tradicionalni način. Zgrada kuće izgrađena je od drveta, dok je krov izveden od bambusovih stabljika (u novije doba od metala) i nalikuje brodu. Prema legendi (Daud), prvi doseljenici su doplovili iz Kambodže u 6.toljeću i kada su se nasukali na kamenom plitkom dnu, ostali su živjeti u brodovima.
Spomen na taj period odražava se u današnjem, karakterističnom i vrlo atarktivnom izgledu krova, čime se ujedno njeguje kult predaka (vidljiv i kroz aluk to dolo, religiju predaka). Mada obojane rezabrije zidova kuća djeluju vrlo raznoliko, ipak postoji nekoliko temeljnih boja i likova, koje variraju ovisno o maštovitosti autora.
Figura bivola (vodeni bivol) simbolizira bogatstvo i rad (moć), pijetao je zakon i pravda, Sunčeve zrake prezentiraju vjeru u Boga, dok iscrtane vodoravne i okomite crte ukazuju na vezu između čovjeka i prirode, odnosno čovjeka i Boga. Posebice je šarmantna priča o ulozi pijetla kao presuditelja u sporovima! Naime, kada bi došlo do određenih problema, rješenje se potražilo u borbi pijetlova – pobjednički pijetao donosio je svojem vlasniku pozitivnu presudu (imamo i mi poslovicu „Tko jači, taj kvači“).
Iako su danas borbe pijetlova zabranjene, pouzdano znamo da su česte i prilično isplative (pobjednicima, pijetlu i njegovu vlasniku). Što se tiče boja, također ih je samo četiri u skladu s tradicijom: crna (smrt), crvena (krv), bijela (kost) i žuta (blagoslov), no pravi majstori uspijevaju učiniti čudesene kombinacije. Mada neveliko, selo Kete Kesu pruža svojim ugođajem uzbudljive vizualne senzacije, veseli spoznaja da se gradi nova kuća, da će se jednom u budućnosti otvoriti i muzej (natpis već postoji) , a nas radoznalost odvodi u unutrašnjost jedne od kuća….
Fotografije Gorazd Bernard
