U potrazi za neobičnim objavama…

Republika Indonezija brojem od otprilke 260 milijuna stanovnka pripada u četvrtu zemlju na našem planetu (nakon Kine, Indije i Sjedinjenih Američkih Država), a s gotovo neprebrojivim brojem otoka (od 17 000 na više) u najveću otočnu zemlju na svijetu.

Stanovništvo se dijeli u, kako tvrde, osamstotinjak etničkih grupa i podgrupa pri čemu govori četristotinjak dijalekata (mada svi razumiju i govore nekakav zajednički – bahasa indonesia) i iako je najbrojnija islamska vjeroispovijest, ima tu hinduizma, budizma, inačica kršćanstva te u određenim područjima vrlo utjecajan aluk to dolo (put predaka) odnosno animizam.

Silno druželjubivi, veseli i komunikativni (čak nemate dojam da vas gledaju isključivo kao dvonožni novčanik), Indonežani isijavaju (barem oni koje sam susretala) dobru volju i mada je dodir glave „zabranjen“, nerijetko vas tapšaju po ramenima i leđima (uglavnom po znojnoj majici, zahvaljujući klimi i našoj neprilagođenosti kombinaciji topline i vlage) i navlače za ruke (dakako, vrlo pitomo).

Ukoliko ne govorite niti jedan dijalekt ili službeni jezik, a vaš sugovornik hramlje u engleskom jeziku, tada nastupa govor tijela, od čega vas mogu prilično zaboljeti ruke i mišići lica. No, kakogod, iskustva s komunikativnim i druželjubivim Indonežanima/kama su, barem u kontekstu o kojem govorim, doista vrlo pozitivna.

Ono što također razveseljuje po raznim zabitima su ploče s obavijestima u kojima prepoznajete nečiju duhovitost, zabrinutost i nesumnjivo dušebrištvo. Ploča prikrivena u nekom šipražju poziva na temeljno druženje odnosno izravan razgovor („Nema Wifi. Razgovarajte međusobno. Pravite se da je 1995.“), pomalo nostalgično zazivajući povratak u prohujala desetljeća.

zeljeznicka-postaja

Poput mnogih mnogoljudnih zemalja i Indonezija njeguje željeznički promet – najlakši, najudobniji i najbezbolniji način prijevoza, jer svatko ima svoje numerirano sjedalo, a povremeno vagonima prolaze prodavači hrane. No da bi sve bilo kako valja, moraju znati tko ste (uz kartu pokazujete i osobne isprave) i morate se držati nekih pravila.

A kako biste znali što smijete, a što ne, lijepo vam sve nacrtaju i napišu na svojem i engleskom jeziku (primjer sa željezničke stanice u Probalingu).
Međutim, kako biste upozorenja shvatili ozbiljno, sve prikažu vrlo dramatično, pa tako prilikom prikaza zabrane unošenja predmeta oštra mirisa, prekriže durian („kralj voća“ naglašeno snažnog mirisa, pomalo nalik na češnjak), zabranu prevoženja životinja ilustriraju perkriženom zmijom (odmah je vidljivo da je smrtonosna otrovnica), zabranu prenošenja narkotika prikažu špricom, dok je oružje predstavljeno pištoljem i nožem (čime se obuhvatilo hladno i vatreno oružje, da ne bi bilo – nismo znali).

ploca-o-krevetu

Poput svih dobrih domaćina i Indonežani znaju da su turisti malo „divlji“ (primjera za to sasvim sigurno imaju na pretek), pa onda ne čudi molba da se ne uništava posteljina …Meni osobno najdraža objava (nažalost izgubljena u digitalnom ponoru virtualnog svijeta) bila je na žutoj podlozi naslonjenoj na stolici u predvorju restoranskog sanitarnog čvora (točno na mjestu razdvajanja puteva za muški i ženski zahod).

No, kako se čuda (ipak) događaju, žuta zahodska ploča se ipak pojavila iz bezdana virtualne zbiljnosti, pa je možemo pokazati u svoj njezinoj raskoši….

wc ploča

Popis od četiri upute gotovo bismo mogli nazvati receptom za dobar život (za razliku od napornih Deset Božjih zapovijesti), a glase:
Live simply (živi jednostavno)
Laugh open (smij se otvoreno, od srca)
Love much (voli mnogo)
Dream big (sanjaj puno, široko)

Mislim da je sasvim jasno da su upute apsolutne (za bilo koju dobnu, spolnu, vjersku, nacionalnu i loklanu grupaciju) i da ih se valja vrlo čvrsto pridržavati.

Fotografije Gorazd Bernard
olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Facebook Like Button