U jednom starinskom prijevodu Goetheova „Fausta“ stoji rečenica : „Siva je teorija sva, a zelen i zlatan dub života jest“ odnosno tvrdnja, kako svojom bujnošću život nadmašuje svaku teoriju.
Ako tako što ustvrdi jedan od najvećih svjetskih književnika i mislilaca, valja mu vjerovati i pokušati primjeniti to u vlastitom životu.
Upravo sam na te riječi pomislila našavši se ispred candi(hrama) Borobudur, kako tvrde, najvećeg budističkog hrama na svijetu, u provinciji Magelang na indonezijskom otoku Javi.
Uzbudljiv je ne samo zbog svoje veličine, reljefa, stupa i Budinih kipova, već i zbog posebnog raspoloženja koje vas u njemu obuzima bez obzira na vjerska ili filozofska uvjerenja.
Sagrađen u 9.stoljeću (u doba procvata dinastije Sailendra ), povezuje obožavanje predaka i Budinu filozofiju odnosno svjetonazor (neću se sad ovdje baviti Sidhartom i njegovim prosvjetljenjem niti Budinim naukom i nirvanom), a njegovo se ime raznoliko interpretira, pa tako nalazimo nazive „Veliki Buda“ i „Budin hram na brdu“.
Tlocrtno opisan kao mandala, hram Borobudur se sastoji od šest kvadratnih donjih i tri kružne gornje platforme koje okružuju središnju kupolu (desetu razinu).
Pročitani odaci govore o 2672 reljefnih ploča (od najniže razine sa „zidom želja“ na kojem su, zbog loših djela ljudi prikazani kao nakaze, preko scena iz svakodnevnog života do scena iz Budinog života) izvanredno plastično izvedenih (mnoge su pomno restaurirane), o nekada postojećiih 504 Budina kipa (veliki broj moguće je naći u europskim muzejima), te 72 perforirane stupe u čijim unutrašnjostima sjede cjelovite ili bezglave figure smirenog Bude (razine od sedme do devete su bliske nirvani) oko središnje najveće stupe (banalno ju nazovimo središnjom kupolom ).
Posebnost obilaska razina ukrašenih reljefima (prvih šest) jest užitak u zanimljivim scenama (posebno onim razvratnim), finoći izrade (ističem reljefe s brodom i Mayinim kolima), obilju detalja – ukratko svemu onom zbog čega volimo dobra umjetnička djela.
Gornje tri razine nadahnjuju svojim specifičnim ugođajem, jer bez obzira na brojne posjetitelje, možete osjetiti bliskost s jednom izuzetnom energijom, pokretačkom i smirujućom – samo moj prijatelj Buda i ja!
Budući da su indonezijski vulkani vrlo živahni, nerijetko se događa da vulkanski pepeo prekrije sve uokolo, pa i hramove (da to nije rezervirano za prošlost pokazuju erupcije 2010. i 2014.).
Smatra se da je svojedobno katastrofalna erupcija dobro potresla Borobudur, koji je zbog toga, ali i zbog prihvaćanja islamske religije, zapušten i napušten do 1814..
Tada ga otkriva britanski guverner Jave sir Thomas Stamford Raffles, koji organizira raskrčivanje raslinja, otkopavanje ruševina i početak restauracije.
Otprilike sto godina kasnije (1907./1911.) s radovima nastavljaju Nizozemci (Theodor van Erp), da bi posljednja vrlo temeljita resaturacija bila u prošlom stoljeću (1975.-1982.) nakon čega ovaj veličanstveni budistički hram prigrljuje UNESCO.
Osim kao turistička atrakcija, hram Borobudur je i dalje u svojoj prvotnoj funkciji, a cjeloviti hodočasnički put uključuje uvodni obilazak malih hramova Menduta i Pawona.
Fotografije Gorazd Bernard
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
