Knjige veselih starkelja

Dugogodišnje poznanstvo s nekom osobom i predano praćenje njegova rada (primjerice čitanjem knjige), nerijetko dovodi do određenog zanemarivanja protoka vremena: ta nam je osoba nekako uvijek ista i zaboravljamo da nas, iako se „samo srcem dobro vidi“, vrijeme mijenja, grubo rečeno: starimo.

I kada sam vidjela da je Pavao Pavličić (1946.) napisao knjigu pod nazivom „Pohvala starosti“ (Mozaik knjiga, Zagreb, 2018) i da se ne radi o krimiću, nisam mogla negoli se zapitati „Zar je već dotle došlo?!“.

Zamišljeni bi dijalog mogao glasiti: „Je li mu 99.?, Ma ne, tek 72.“, što prestaje biti nesuvislo, prilikom spoznaje da je pitanje vezano uz redni broj napisane knjige, a odgovor uz tekuću godinu autorova života!
Dakle, Pavličić ne kuka i ne zdvaja nego na duhoviti način obavještava o promjenama koje prate starenje. To ne čini samo zbog vjernih ili znatiželjnih čitatelja, nego prije svega zbog svoje životne družice, kako navodi „žene koja je dosta mlađa od mene“ (ma jest, mlađa je, ali nije ni ona više rosica, moj autore!).

pavlicicOsim prologa i epiloga, kako i pristoji tradicionalno pisanoj knjizi, Pavličić svoja razmatranja svrstava u četiri poglavlja, humoristički (ali bez sprdnje) opisujući tjelesne i duhovne promjene u „trećoj dobi“, počevši od sebe i u nastavku šireći krug iskustva kroz druge muškarce (zašto se ne bavi ženama, to iznosi u završnici).

Prvo poglavlje nosi naslov „Fiziologija“ i, budući da je naš autor iskrena osoba, prati tjelesno propadanje koje sobom povlači motoričke, ali i psihološke promjene.

Pri tome on to opisuje s velikim razumijevanjem, pronalazeći komične elemente (već sam uočila da su njegovi tekstovi postali smiješniji negoli su bili u prijašnjim knjigama – onda je valjda morao biti ozbiljan, a sad može biti kakav hoće – eto prednosti protoka vremena!) i djelomično „tješeći“ starkelje (nikada ne bih upotrijebila tu imenicu, da ju nisam susrela na stranicama ove knjige).

Poglavlje naslovljeno „Psihologija“ počinje pitanjem: „Kad zapravo počinje starost?“ i tu si je Pavličić doista dao oduška: dok tjelesno propadanje možda i izaziva sućut okoline, psihičke promjene ne (govorio je svojedobno stariji gospodin:„Star čovjek, gotova sprdačina“).

Tako se Pavličić, u skladu s nevaljalcima oko sebe, dao u istraživanje (Remetin i Šoštar u jednoj osobi) „staračkog“ ponašanja (mnogi se primjeri mogu sresti i kod mlađih) …Meni osobno je bila silno komična primjedba njegovog prijatelja koji:“…tvrdi kako si star onda kad hodaš ulicom i glasno prdiš, a pri tome se uopće ne osvrćeš ima li koga iza tebe.“

Ovaj primjer ima dalekosežnije značenje od same tjelesne slabosti – to pokazuje kako starci počinju manje mariti za one oko sebe i usredotočuju se na sebe (postoji termin „staračka pohlepa“).
Svađa s televizorom, banalne stvari uzdignute na razinu posebne važnosti, posprdno reagiranje okoline na obične stvari (kada stariji čovjek „normalno“ vozi i ne usporava promet, komentar je „Gle kako deda divlja po cesti“) ili uspostavljanje emotivnih (ljubavnih ili, sablažnjivo, spolnih odnosa među ljudima visoke životne dobi smatra se uvredljivim, da ne kažem heretičkim ) odnosa – sve je podvrgnuto podsmijehu ili kritici.

Iste takve pojave kod mlađih osoba (a ima ih, ako ne na lopate, barem na žlice) prihvaćaju se bez većih ispada – dakle, evidentno su godine svojevrsna barijera…“Postoji u vezi sa starcima jedan paradoks. Većina ljudi uvjerena je u njihovu mudrost, ali je malo tko voljan poslušati njihove savjete“ uvodne su rečenice u poglavlje „Sociologija“, pa je već iz toga jasno čime se autor bavi u svojem predzadnjem poglavlju.

Kako to i treba kod „ozbiljnih“ knjiga, završava mudrim poglavljem nazvanim „Filozofija“: autor se tu bavi razmatranjima o starcima i njihovim, za ostale ljude, napornim ponašanjima – od prisjećanja (pametovanja9, određenog beznađa (Što bi on htio? Star je!), prisnog druženja s malom djecom (podjetinjio je), težnje da bude koristan (a jooj, gnjavatora!) i čitavog niza sitnica, dirljivih u svojoj jednostavnosti, nježnosti i nemaru okoline prema njima.

A ta ista okolina zaboravlja da će ih „treća dob“ preplaviti (možda nadživjeti) te da će i sami neopazice uploviti u tu istu luku (nije se ogledalo „pokvarilo“).

groenNešto prije spomenute Pavličićeve knjige, pojavila se još jedna vesela knjiga o starosti pod nazivom “Tajni dnevnik Hendrika Groena (83 godine i ¼)“ (prevela s nizozemskog Svetlana Grubić Samaržija, Mozaik knjiga, Zagreb, 2017.) u kojoj Hendrik Groen (prema dostupnim podacima, autor je bibliotekar Peter de Smet) opisuje svoje dogodovštine : „točno godinu dana (2013. op.a.) davat ću necenzurirani pogled na život u domu za starije i nemoćne u četvrti Amsterdam – Noord.“

Pišući iz dana u dan, Hendrik opisuje razno-razne događaje, ponekad inzistirajući na groteski (njegov prijatelj Evert pobio je zlatne ribice prekomjerno ih nahranivši keksima),nudeći razmišljanja o eutanaziji (to se može riješiti tako da se starce na neki način razveseli), opisujući osnivanje kluba pobunjenika (koji su na vlastiti račun organizirali izlete u kojima su uživali, a za što u domu nitko nije mario), zafrkava se na račun promjene imena institucije koja skrbi o starcima (uz porast cijene), sprda se s Velikim petkom („Kad bi danas u Nizozemskoj jedan otac dopustio da mu se sin pribije na križ, u klinici za forenzičku psihijatriju ne bi znali što da rade s takvim psihopatom.“) i slično.

Osim zajedljivih ili mrzovoljnih primjedbi (ali uvijek duhovitih), naš dnevničar piše o osjećajima prema Eefje (koja umire pri kraju godine, ali s kojom proživljava nježne trenutke) i svoj dnevnik završava vrlo optimistično (pravi autor navodno ima dvadesetak godina manje od svojeg junaka): „Klub „Starci, a ne mrtvaci“ mora stajati iza svoga imena, inače to nije nikakav klub. A nakon putovanja moram napravit nove planove.
Dok god postoje planovi, vrijedi živjeti. Danas poslijepodne kupit ću novi rokovnik. I novu bilježnicu.“

Knjige „Pohvala starosti“ i „Tajni dnevik Hendrika Groena“ nisu samo vesele, pametne i dobro napisane knjige, nego predstavljaju ujedno odlične „udžbenike“ prepune uputa onima 65 minus, a poticaja onima 65 plus (Dum spiro spero ili Dok dišem, nadam se).

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti