Među najdramatičnijim problemima suvremenog čovječanstva je problem izbjeglica, njihov aktualni smještaj i njihova nesigurna budućnost…
Kineski suvremeni umjetnik i aktivist Ai Weiwei (1957.) na Festivalu „Zagrebdox 2018“ pojavio se filmom „Ljudska rijeka“ (Njemačka, SAD, 2017., 140 min), a kada pripadnik najmnogoljudnije države na svijetu tako nazove film, on doista zna o čemu govori. Od najmanjih nogu ovaj je umjetnik povezana s pobunama i protestima, jer je već njegov otac imao problema s vlašću, zbog čega je , zajedno s obitelji, prognan izvan Pekinga (1958.-1976., do smrti Mao Ce Tunga). Svaka umjetnička akcija Ai Weiweia ima uporište u nekom stvarnom događaju , njegove fotografije, performansi, filmovi – sve je protkano porukom koja u prvi mah djeluje kao puki dokument, da bi se naknadno uočilo da se radi o komentaru – kvantiteta prelazi u kvalitetu: od općeg prema pojedinačnom, od pravila k izuzetku , od prikaza do iskaza.
Na dobro se ljudi lako naviknu, pa kada se jednom usele u novu sredinu i „srede se“, polako počinju zaboravljati da su i sami jednom bili gladni, promrzli, nesigurni i nesretni. A to Ai Weiwei nastoji sačuvati u sjećanju filmom „Ljudska rijeka“ – prati prognanike i izbjeglice po pustinjama i vodama, prikazuje šatore (iz visine djeluju poput apstraktne strukture, iz blizine je to već „art brut“) i prekrcane čamce (iz daljine vrlo dekorativne narančaste figure na plavoj površini mora, iz blizine duboke bore od očaja i sunca); likovno zanimljivo svjetlucanje pogranične prepreke nazvane „žilet žica“ i „zlatnih“ pokrivala za utopljavanje promrzlih „moreplovaca“ iz blizine poprimaju zastrašujuće dimenzije…Nikada više neće imena Lezbosa i Lampeduze biti bez negativnih značenja, mnogi će se turist šćućuren u šatoru pod kišom sjetiti onih koji to moraju danima podnositi (za razliku od njega, koji složi svoj šator i ode ), veseli planinarski izlet može u daljini djelovati kao iseljavanje…
Najpotresniji kadrovi u ovom fimu su prijelazi iz mnoštva prema pojedincu: iz visine brojnošću i kreatnjem nalik mravima, iz blizine postaju individue s vlastitim tegobnim sudbinama. Ai Weiwei sa svojom filmskom ekipom obilazio je zbjegove, kampove i granične prijelaze: oko 65 milijuna ljudi je u pokretu ili čekanju, svugdje je jednaka patnja i nada bez obzira je li to granica između Amerike i Meksika, Grčke i Makedonije, Sirije i Jordana, čamca i obale, šatora i okolnog blata…U brojnim kadrovima „Ljudske rijeke“ vidimo i samog Ai Weiwei kako snima mobitelom, što pomalo iznenađuje. No, ukoliko znamo da je sve što on radi ispunjeno empatijom, onda i ovaj postupak možemo shvatiti kao svojevrsnu podršku.
Za izbjeglice kojima se zbog njihove brojnosti vrlo teško pronalazi trajno riješenje (a i zbog netrpeljivost koju „domoroci“ osjećaju prema njima) perspektiva jest čekanje. Tim više, što se uzroci iseljavanja sporo ili uopće ne mijenjaju. Film „Ljdska rijeka“ pokušava barem malo doprinjeti razumjevanju ovih tegoba…Možda je rješenje u riječima sirijskog astronauta Mohammeda Faresa (!951.): „Na Zemlji ima zlih ljudi. Pošaljimo ih u svemir.“ A do tada, možda malo sućuti i utjehe ne bi bilo na odmet.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
