Među nadaleko poznata kulturna obilježja indonezijskog arhipelaga, nesumnjivo pripada kazalište sjena, odnosno kazalište temeljeno na lutki wayang kulit (javanski: wayang-sjena, kulit-koža).
Posjet radionici spomenutih lutaka u javanskoj kulturnoj prijestolnici , gradu Yogyakarta (kolokvijalno Jogja), dozvolio je uvid u nastanak ovih omiljenih kazališnih lutaka, popularnih ne samo u Indoneziji već i u cijeloj Južnoj Aziji. Izvor ili porijeklo ovih lutaka , koje na hrvatskom jeziku zbog manjakve terminologije naprosto zovemo wayang (oni upućeniji inzistiraju na punom nazivu wayang kulit), nisu posve precizirani , jer se isprepliću ideje o indijskom , kineskom i lokalnom porijeklu.
Naime, o lutkama se nije puno znalo prije 1.tisućljeća, a činjenica da su na repertoaru takvih kazališta često upravo indijski epovi „Ramayana“ i „Mahabharata“ favorizira „indijski izvor“. Spomenute wayang kulit lutke nastaju od bivolje kože (vodeni bivol) koju majstor strpljivo obrađuje različitim preciznim metalnim šiljatim oruđem (nalik na čavle različitih profila).
Oblikujući izgled lutke prema iscrtanom uzorku, on stvara likove koji imaju naoko ljudski oblik, mada su nerijetko bogovi ili neka druga nadnaravna bića( 250 – 300 karaktera). Lutke mogu biti visoke od 25 – 100 cm, a jednosatni rad (4 – 5 sati dnevno) izmjenjuje se s jednosatnim odmorom. Vrijeme izrade lutke ovisi o brojnim objektivnim i subjektivnim komponentama, no prema riječima voditelja ove radionice, preobrazba od komada kože u lutku traje oko dva tjedna.
Sljedeći korak u stvaranju karaktera je bojanje tako da se svaki dan nanosi (četkicom od mačje dlake) jedna boja ( treba vremena da se osuši), a počinje žutom (izrađenom od kurkume). Ostale boje uglavnom nisu prirodne, a po utvrđenom redosljedu nanošenja boja, posljednja je zlatna. Obje strane su jednako obojane, no ipka postoji „stražnja“ strana na koju se pričvršćuje štapić od bivoljeg roga kako bi animator mogao držati lutku.
Jedini pokretni dio lutke su ruke, pričvršćene na bambusove štapiće, a sama lutka je naglašeno lagana. Predstava se odvija iza bijelog nategnutog platna obasjanog jakim svjetlom (nekada uljana lampa, danas električna žarulja) , tako da publika ispred platna vidi obrise lutaka i tek nazire fine detalje obrade odnosno raznolikost boja.
Predstavu prati gamelan , ansambl glazbenika koji svira na tradicionalnim indonezijskim udaraljkaškim glazbalima, među kojima je vjerojatno najslikovitiji bonang (u drvenom okviru vodoravno poslagana grupa malih gongova nalik poklopljenim loncima). U našem je slučaju samo jedan izvođač animirao sve figure i prateću scenografiju uz pratnju snimljene glazbe( to je ionako bila samo ilustracija korištenja wayang kulit lutaka ). I za kraj, razlog zašto znalci inzistiraju na cjelovitom imenu wayang kulit?!
Naime, u istu kategoriju wayanga , dakle lutaka koje se koriste u kazalištu sjena, ubrajaju se wayang klitik (lutke sličnog izgleda ali izrađena od tankih daščica ) i wayang golek (trodimenzionalne lutke odjevene u tradicionalnu odjeću na štapu utaknutom u podložak i s vodilicama za ruke), no kako njihovom nastajanju nismo svjedočili, ostajemo i dalje u „kožnatom carstvu sjena“.
Fotografije Gorazd Bernard
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
