Dramski ili plesni solistički nastup omogućuje izvođaču punu slobodu i neovisnost u odabiru i izvedbi materijala, no kako „nitko nije otok“ to je tek privid budući da su i pri pripremi i za vrijeme nastupa prisutni „pomagači“.
Kada se plesačica Roberta Milevoj (1979.) odlučila za četvrti solo nastup pod nazivom „S Robertom“ (autorica, koreografija, tekst izvedba), „udružila“ se s dramaturgom Lukom Bosancem (dramaturgija i obrada tekst) i skladateljem Nenadom Sinkauzom ostvarivši predstavu kao kombinaciju plesa i govora (govorni savjeti Jadranka Đokić, kostimografija Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan) u koprodukciji INK Gradsko kazalište Pula i UO Nikad kraja (gostovanje u ZPC 25.2 2025.).
I ova se predstava, kao i tri prethodne, „oslanja na autobiografske ili autorefleksivne elemente kao na uporište za gradnju koreo-grafskog materijala “ što se očituje i u naslovima: „Roberta, Roberta“ (2011.),„Opet Roberta“ (2013.) i „Rob3rta“(2019.).
Roberta Milevoj je objasnila izvor govornog dijela predstave: „Ovom prilikom sam se izravno odlučila baviti vlastitim iskustvom plesa istovremeno prateći i sam kreativni proces u obliku dnevničkih zapisa“ (za vrijeme izvedbe izriče datume nastalih zapisa koje je vodila godinu dana od srpnja 2023.) pri čemu se isprepliću njoj draga i važna mjesta u rodnoj Puli sa svakodnevnim zbivanjima i osobnim ispovijedima.
Dramaturg Luka Bosanac duhovito ispisuje sadržaj Robertine predstave u deset rečenica: „Roberta pleše./ Roberta pleše slušajući./ Roberta pleše slušajući sebe./ Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst./Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst koji je napisala sama pred publikom.
(…) Roberta pleše slušajući sebe kako izgovara tekst koji je napisala sama, pred publikom u kojoj sjede i članovi njene obitelji i prijatelji iz djetinjstva u Puli, tamo gdje je sve započelo.“.
Povezujući i ujedno suprotstavljajući verbalno i neverbalno , ispovjedno (intimno) i kronološko (provjerivo) kazivanje, delikatne nasuprot ekspresivnim pokretima, ona nudi svoja razmišljanja istovremeno izravno i metaforično. I zato na kraju nema zvukova, ni glazbe ni govora – samo ples. Kao što se sama predstavila: „Ja sam Roberta dok plešem.“
Plesne su predstave nekada težile isključivo pokretu dakle neverbalnim izvedbama, no već ih dugo nadograđuju riječi (ali nerijetko i drugi izvedbeni elementi) jer nije lako uvjerljivo predočiti svoju intimu. Sve sam uvjerenija u istinitost riječi: „Samo je performans iskren jer se tiče onoga tko ga izvodi. A onda postupno i svih drugih.“ I zato nam je Roberta sa svojim predstavama tako bliska.
Fotografije: Jelena Janković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
