Mnogi se ljudi ne odazivaju na telefon ako vide nepoznati broj niti otvaraju vrata ukoliko nekoga ne očekuju jer zvono samo znači da netko želi do njih ali ne i da oni žele tog nekoga.
Dok navedene reakcije lako mogu razumjeti, čudim se nevoljkosti prema knjigama nepoznatih autora budući da je knjigu, koja nije ispunila očekivanja, lakše odstraniti nego nekoga koga se nehotice pustilo u vlastito okruženje.
Atraktivna naslovnica (Moniroz Marović) i sklonost koju gajim prema kratkim pričama privukli su me knjizi „Kuća babe Venke“ („Ritam misli“, Varaždin, 2026.) autorice Nene Lukin (1969.) i nisam požalila.
Zbirka sadrži 52 priče raspoređene u četiri cjeline koje prate odrastanje pripovjedačice od djetinjstva do zrele dobi a „ich form“ nagovještava da je posegnula u autobiografiju („Ljudi koji me poznaju mogu prepoznati što je istina do zadnjeg zareza ali ima i fikcije i magijskog realizma“ pojasnila je Lukin u jednom razgovoru).
Naslov se odnosi na kuću njene bake Nevenke (skraćeno Venka, djeda Vjenceslava su zvali Venko) u očevom rodnom mjestu Kali na otoku Ugljanu, a kako se uvriježilo da se unuka nazove po baki (babi) i autoričino ime Nena predstavlja varijantu imena Nevenka.
Sklonost jezicima (diplomirala je talijanski i njemački, aktivno govori engleski i materinski slovenski, a služi se francuskim, španjolskim i portugalskim) očituje se i u pričama pa uz standardni hrvatski jezik koristi strane jezike ali i kualjski govor (ispravno kaljski, dijalekt u mjestu Kali) kako bi dočarala ambijent, ozračje i potaknula emocije.
Rečenicom „Nije bila baka iz priče, nego baba s otoka“ iz priče „Baba“ počinje prva od devetnaest priča u cjelini u kojoj se Lukin bavi odrastanjem, a naslovljena je „S gredicama ispred i divjakama iza kuće“.
Iako neke od priča sa stajališta odraslih djeluju zabavno, vjerujem da su iz dječje perspektive one bile prilično stresne („Kako nisam pobjegla od kuće“, „Punčka, zmija, Bogorodica“, „Intima za umriti“).
U drugoj cjelini „Kako se kalila taf grl“ pratimo autoričino školovanje u Zadru pri čemu na svakoj razini dolazi do izražaja njezina spremnost da se zauzme za sebe bez obzira radi li se o primjedbi opakog nastavnika („Čuvaj se bure“), želji da se uključi u „mušku tajnu družinu“ („Kako se talila taf grl“) ili obrani od profesorovog pokušaja silovanja („Kad jaganjci progore“).
Treća cjelina u naslovu „Meine liebe Nena“ odražava dvije teme: uspješnu profesionalnu (Lukin je prevoditeljica u različitim misijama diljem svijeta) i ljubavnu, pri čemu su putovanja poticajno okruženje za ljubavni život koji nije uvijek bez ljutnje („Tri bijesa iz Pariza“, „Na obali Copacabane sjedila je i plakala“) ili žalosti („Pedeset i dvije“) ali i tu prepoznajemo dobro poznatu „taf grl“ („Obroci nade“).
Zanimljivo je da su brojne priče u prve dvije cjeline bile vrlo, vrlo kratke ( čak manje od jedne stranice) dok su u trećoj znale biti po deset i više stranica (najdulje u cijeloj zbirci).
Zadnja se cjelina zove „Ime Laure“ i tu se sadržaj odmiče od materijalne stvarnosti („Filmski lik silazi s platna“, „Ime Laure“) ili odiše neobičnim humorom („Bile jednom dvi sestre“, „Strka oko poklona“, „Pogodi kog sam danas srela“), skoro bih rekla naslijeđenog.
Iako svaka od cjelina ima svoju draž, veselilo bi me kada bi Nena Lukin nastavila pisati u duhu ovih potonjih priča (svoju drugu zbirku kratkih priča) a mislim da bi mi privlačno štivo bila i njena putopisna proza (dakako popraćena snimkama).
Fotografije: privatna arhiva
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
