Možda djeluje neobično povezivanje predstave namijenjene starijim osnovnoškolcima „Tajni dnevnik Adriana Molea“ Sue Townsend u režiji Saše Broz (Kazalište „Žar ptica“, 7.4.) i plesne predstave „Boys, boys, boys“ koreografkinje Mateje Miković (produkcija SABMARINE, Zagrebački plesni centar, 14.4.2022.), no ja neposrednu vezu vidim u životnom slijedu, jer dok prva govori o pubertetskim prištićima, zaljubljivanju i nesnalaženju u svijetu odraslih, druga propituje odlike muške tjelesnost.
Prema riječima britanske književnice Sue Townsend (1946.-2014.), pisanje romana o željama i strahovima pubertetlije Adriana Molea izazvalo je pitanje njezinog trinaestogodišnjeg sina Seana: „Zašto ne možemo ići u safari parkove kao druge obitelji?“
U to je doba Townsend bila siromašna samohrana majka s troje maloljetne djece (suprug se odselio hipijima), ali je shvatila da se, osim o tjelesnom, treba brinuti i o intimnom životu svoje djece, te je prikupivši vlastita zapažanja, napisala duhovit i nježan roman pod nazivom „Tajni dnevnik Adriana Molea u dobi 13 ¾“ ( 1982.), koji se pokazao najpopularnijim od svih njezinih osam romana o odrastanju Adriana Molea (u zadnjem „Adrian Mole: nemoćne godine“ glavni junak prolazi kroz „krizu srednjih godina“, 2009.).
Pohvalno je uvrštenje romana o Adrianu Moleu u školsku lektiru, a odobravanje publike pokazalo je da su dramaturginja Dora Delbianco i redateljica Saša Broz napravile dobar posao: za predstavu su odabrane važne scene iz Adrianovog obiteljskog i školskog života, sačuvani su gipki govorni jezik (Zlatko Crnković), duhoviti dijalozi (i Adrianovi monolozi) i dinamična izmjena situacija u kojima su se glumci odlično snalazili.
Sara Haas „stisnula“ je Adrianovu sobicu u prednji desni kut pozornice, sugerirajući Adrianovo (Bogdan Ilić) povlačenje u svijet knjiga i vlastitog unutarnjeg života. Sredinu pozornice zauzimaju njegovi roditelji (mama – Vesna Ravenšćak, tata- Filip Nola) svađajući se, previše pijući ili izležavajući se (duhovita opaska da se „otac stopio s kaučem“ naglašena je jednakim cvjetnim desenom presvlake i očevog kućnog ogrtača), školski prijatelji (Pandora – Dunja Fajdić, Nigel – Petar Atanasoski) i školski nasilnik (Barry – Marko Hergešić), mamin ljubavnik Lukas (Marko Hergešić) ili energična baka sposobna riješiti bilo koji problem (Vesna Ravenšćak), a tu su video projekcije (Lovro Mrđen, Mario Topić) preko kojih susrećemo znatiželjnog poštara (Drago Utješanović) ili pratimo ljubakanje mame i susjeda Lukasa.
Marita Ćopo odjenula je Adriana i njegove kolege u školske uniforme, susjed u šarenoj košulji i perici odgovara maminim „lelujavim“ haljinama, dok je najuspjelija Vesna Ravenšćak u ulozi bake ( kostimom i glumački). Odličan je kontrast između „suzdržanog “ Adriana Bogdana Ilića i poduzetne Pandore Dunje Fajdić što se izvrsno vidjelo pri školskom prosvjedu protiv pravila odijevanja, kada četvero učenika ,umjesto propisanih crnih, odijeva crvene čarape sa sloganom: „Čarape danas, glave sutra“.
Očajan zbog tjelesnih promjena na koje ne može utjecati, nemoćan da se obrani od školskog nasilnika, nesposoban razumjeti odrasle ili pomiriti svoj intimni svijet u kojem dominiraju čitanje knjiga i pisanje poezije (duhovite scene u kojima mu piše urednik kojem šalje pjesme) s očekivanjima svoje okoline , Bogdan Ilić u liku Adriana balansira na rubu javnog i privatnog ( scenski pokret Blaženke Kovač Carić, glazba Stanislav Kovačić) ne bi li možda nekako „pomogao“ svojim vršnjacima u publici. Ukratko, pred nama je zanimljiva i pitka predstavu, čiji pomalo naprasni kraj kao da najavljuje nastavak…
Tvrdnja da je sfera pokreta svugdje razumljiva nije baš posve točna jer, na primjer, naše potvrdno kimanje glavom u ne tako dalekim europskim zemljama znači negaciju ( o gestama koje nas u nekim azijskim zemljama mogu uvaliti u nevolju neću ni govoriti), tako da za prepoznavanje ideje ili poruke neke plesne predstave treba određeno iskustvo.
U predstavi „Boys, boys, boys“ to je poznavanje stereotipa pripisanih „muškom“ svijetu u kojem dominiraju nametnuta agresivnost i njegovanje samodovoljnosti koje se potvrđuju uzajamnim izazovima ( prema zajednici, ali i unutar vlastite sredine).
Spomenuta predstava (dramaturgija Espi Tomičić) u početku asocira na borilačke vještine i kao da među sudionicima ne postoji nikakva suradnja nego čak slutnja nečeg prijetećeg. Odjednom se bez upozorenja uspostavlja zajedništvo i kretnje postaju „mekše“ (prema programskom tekstu: „femininost i maskulinost kao jednako prisutnom u muškom tijelu“) da bi se opet pokazale kao izazivački agresivne i tako u krugu.
Odvajanjem i ponovnim povezivanjem, polugoli plesači Endi Schroetter, Karlo Topolovec i Mario Nebosenko odjeveni u lepršave bijele hlače protkane tilom (Nika Čuić) uz znalačku rasvjetu Ivana Lušičića Liika i izvanrednu glazbu Dylana Yaneza nude uspjelu priču o tjelesnosti koja je naoko definirana, ali ipak budi sumnju (tradicionalna dvojnost u pojmu jin i jang).
Ne bih se u potpunosti složila s navodom iz pratećeg teksta da ova predstava „izravno kritizira društvo u kojem je ples isključivo rezerviran za žene“ , jer upravo predstave u ZPC-u demantiraju tu tvrdnju. Odluka je ipak na svakom pojedincu!
Obje navedene predstave razdragale su svoju ciljanu publiku, što pokazuje da je potrebno znati za koga se predstava radi. A dobru će predstavu prepoznati i netko „sa strane“.
Fotografije Mare Milin – Adrian Mole
Fotografije Valerio Baranović- Boys, boys, boys
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
