Izložba “22 godine poslije – introspekcija” u izložbenom salonu Izidor Kršnjavi na Trgu maršala Tita 11 od 16. listopada 2015. do 30. listopada 2015..
22 godine poslije – introspekcija
Sentimentalno motivirana odluka trojice negdašnjih školskih prijatelja da zajednički izlažu u galeriji škole koju su pohađali, rezultirala je izložbom na kojoj se nalaze radovi tri nadasve različita umjetnika. Bez nužne potrebe za natezanjem priče koja bi objedinila njihove pristupe u uvjerljivu cjelinu, čini se najkorisnijim reći ponešto o radu svakog ponaosob.
Premda akademski slikar, Borna Demel već duže vremena radi u drvu; poštovanje prema trodimenzionalnom predmetu, prema njegovoj tvarnosti koja ispunjava naš vlastiti egzistencijalni prostor, kao i prema samome fizičkome poslu kao demijurškom procesu, motivira ga na izradu predmeta u rasponu od unikatnog namještaja do skulpture. Eventualna funkcionalnost stvari nikada ne poništava auru predmeta koji svjedoči o arhetipskom činu pretvorbe materije u oblik, kao što to ne čine niti figurativne asocijacije njegovih skulptura; svaka skulptura prvenstveno utjelovljuje elementarnu ambivalentnost umjetničkog zbivanja koje uvijek podrazumijeva osciliranje na granici osjetilne doslovnosti tvari i metaforičke logike značenja. Ovom prilikom radi se o skulpturama elisa – tehničkog elementa koji služi fizikalnoj pretvorbi energije. Pretvorba koja se zbiva u slučaju Demelovih, potpuno statičnih skulptura, isključivo je imaginarna: ne samo da su elise izrađene od drva, već im je pridodan i organski oblik tako da podsjećaju na krila i peraje, sugerirajući neko neodređeno, potencijalno kretanje koje nije tehnički objašnjivo, već utjelovljuje iracionalnu, pretpotopnu silu vječite transformacije tvari, u kojoj je i figurativno „stanje“ skulpture samo prolazna etapa.
Zoran Kakša je slikar-grafičar, kao i profesor likovne kulture. Ciklus koji izlaže nastaje već duže vremena, a utjelovljuje mnoge od njegovih poetičkih senzibiliteta. Između ostalog, to je senzibilitet za nađene, odbačene predmete, koje rjeđe ostavlja u tautološkom statusu čistog ready-made-a, a češće im pridaje potpuno novi identitet u kontekstu neke alternativne, izmišljene priče. Nadalje, to je senzibilitet za popularnu kulturu i njezino znakovlje, koje također rado preuzima kao društvenim smislom već opterećen tekst i koristi ga u izgradnji vlastite ikonografije. Naposljetku, to je grafičarski senzibilitet za trag i otisak, koji na poetičkoj razini korespondira sa spomenutim smislom za prepoznavanjem mogućih matrica u neposrednom kulturnom okruženju. Radovi iz ovog ciklusa nastaju na odbačenim naslonima školskih stolaca, na koje različitim tehnikama aplicira svakovrsne vizualne predloške, što u cjelini rezultira značenjski sažetim, komprimiranim slikama koje se ne suzdržavaju od sentimentalnih asocijacija na urezivanje emocija u školske stolice i klupe.
Alen Matijašević kao akademski slikar jedini se dosljedno bavi slikarstvom. Ne bježeći od iluzionističke dispozicije slike tj. mogućnosti da se u uvjetima dviju dimenzija sugerira treća, Matijašević uprizoruje nadrealne prostore čija složenost ili kontradiktornost nadilazi svakodnevno iskustvo. Umjesto sadržajne prepoznatljivosti motiva, Matijašević nudi poetičku, jezičnu jasnoću: u osnovi konstruktivistički pristup koji se zasniva na geometrijskim formama i otvorenom koloritu omogućuje da ti, na sadržajnoj razini strani i neobični prostori, na razini strukture budu čitki i logični. Taj postupak u kojem se narativno kompleksne, zakučaste situacije čine vizualno jednostav¬nim, matematički logičnim ili razložnim, a da zapravo ostaju sadržajno nerazriješene i zagonetne, Matijaševićevo slikarstvo približavaju poetici apsurda, otkrivajući njegov u osnovi crnohumorni senzibilitet.
Ivana Mance
