Ljeto je okidač za veliku seobu pri kojoj se podrazumijeva da će mnoštvo iz unutrašnjosti kontinenta krenuti prema morskoj obali, jer je to uvriježeno poimanje ljetnih odmora (onih što planinare ili obilaze gradske muzeje u takvom svjetonazoru nema!).
Kazališni i glazbeni festivali također se koncentriraju u obalnim gradovima, pa se često ime festivala zamjenjuje imenom grada. Svaka čast velikim, ambicioznim i financijski lijepo praćenim (hrvatskim ) festivalima, ali postoji jedna kulturna manifestacija koja se održava na planini, točnije na padinama Biokova iznad Tučepa i koja svojim šarmom privlači brojnu publiku.
Pod nazivom „Ka kultura u Tučepskin zaseocima“ (kKuTz) nastaje program (umjetnički direktor Ivica Mijačika) sastavljen od recitala, predstava, izložbi i koncerata koji jednom tjedno oživljava napuštene tučepske zaseoke (nakon potresa 1962. stanovnici su se spustili na obalu).
Od dvije predstave u dva zaseoka na početku (2006.) ,broj predstava je narastao na sedam, da bi se ovogodišnji , 16. kKuTz (23.7.- 13.8.2021.), zadržao na tri predstave i jednom koncertu.
Upravo ta završna priredba u zaselku Šimići predstavljala je izuzetan događaj, jer su se iste večeri na jednom mjestu ujedinile tri različite umjetnosti : za oči izložba slika korčulanskog slikara Stipe Nobila , a za uši (i srce) pod nazivom „Zajedno“ poetsko – glazbeni program u kojem su nastupili glumac Vedran Mlikota, violončelistica Ana Rucner, klavirist Matej Meštrović i udaraljkaš Borna Šercar.
Nobilo je predstavnik kolorističkog slikarstva koji se predano bavi motivom otoka i sa slikama koje su sjajno „legle“ na bijelo impozantno pročelje, on je doslovce stvorio mali arhipelag. Iako sve troje glazbenika poznajem kao izvrsne soliste, ostala sam zatečena njihovim zajedništvom u svim mogućim kombinacijama, jer ako je zamisliv spoj klavijatura i električnog čela, možda pomalo zbunjuje sviranje na kantama ili po polupraznim bocama.
Ostajući vjerni sebi ali svjesni da je publika sklona laganijoj glazbi, odabrali su program popularnih klasičnih skladbi pa smo čuli Mozarta i Matza, Saint Saensa i Orffa , Meštrovića i čardaš, ali je završnica pripala (uz pomoć razdragane publike) pjesmi „Nadalina“ (Zdenko Runjić, Jakša Fiamengo).
Mlikota je pokazao ne samo duboku proživljenost u izgovaranju Cesarićevih i Simonovih ljubavnih stihova („Povratak“, „Čekaj me“), već se nije libio predstaviti Ujevićevu refleksivnu pjesmu „Tajanstva“ ili na svoj način izgovoriti čuvenu Dedićevu „Ne daj se Ines“, a našli su se tu Poe i Ivanišević.
Kao što se glazbena trojka „opustila“ pri kraju programa svirajući i pjevajući „Nadalinu“ , tako je Mlikota svoj sjetni recital okončao Baretićevom „Dorinom budnicom“ u kojoj su se našli stihovi poznatih pjesama („od 1945. do danas“) a ja sam stigla zapisati samo dva:“bilo kuda Kiki svuda/ idu čete partizana“.
Glazbeno-poetski program znakovitog imena „Zajedno“ je zabavan i pametan, protagonisti uživaju u zajedničkom muziciranju i predano prate kazivanje stihova, pa mu predviđam dugovječnost.
Fotografije: Matilda Kovačević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
